Preskoči na glavni sadržaj

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo.


Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva.



Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Ladislav, i njegov sin, Teodor Pejačević, koji je, pak, otac naše drage, a u svijetu iznimno cijenjenje, prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević. U Našicama Dorino ime nose ulica, osnovna škola i glazbena škola, a kraj Mauzoleja obitelji Pejačević, u blizini našičkog groblja, Dora je i pokopana. Knjigu Koraljke Kos o Dori iz 1998. pronašla sam slučajno na Sajmu antikviteta u Osijeku u ožujku i silno se obradovala (tražim ju godinama po antikvarijatima!). Knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku upoznaje čitatelja s obitelji, životom, najpoznatijim djelima i nadahnućem neobične hrvatske skladateljice i pravo je blago moje kućne biblioteke (hvala Petri na poziranju!).


Trenutno traje opremanje Zavičajnog muzeja u obnovljenom dvorcu, a jednog dana, kad on otvori svoja vrata, pozvani ste pogledati sobe u kojima je stvarala i odrastala Dora, a u kojima će biti prikazani razvoj i osobitosti našičkog kraja. Prije obnove je u dvorcu svoj prostor imala i Gradska knjižnica Našice, koja se sad nalazi u obnovljenoj Vili Groger na Trgu Izidora Kršnjavija, koji je, ako niste znali, rođen u Našicama. Koliko god sam voljela prostor knjižnice u dvorcu (još čujem škripu parketa...), sviđa mi se i obnovljena vila - služit će Našičanima kao mjesto susreta, igre i druženja (ne samo da sam obnovila svoje članstvo u knjižnici, nego sam i popila kavicu na terasi knjižnice!).


Kad ste već na nogama, možete istražiti perivoj uz jezero, koji se nalazi iza Dvorca obitelji Pejačević, a i ne morate - otkad ga je pogodilo nevrijeme prije nekoliko godina, perivoj izgleda zapušteno, i čini mi se da u njemu caruju žabe - sada se u njega ulazi na vlastitu odgovornost. Šteta, jer u njemu se krije i obnovljeni Dvorac Marka Pejačevića, u kojem se nalazi glazbena škola.


Za kraj obilaska, prije ručka (ispravljam se u navodu da nema restorana u centru grada - preporučili su mi "androliko's"), možda biste mogli popiti kavu ili pojesti sladoled (ili oboje!) u slastičarnici "Šoip", instituciji grada koja se ponosi dugom tradicijom i najfinijim sladoledom na svijetu, a iz koje se pruža pogled na Crkvu svetog Antuna Padovanskog i franjevački samostan. Poslijepodne provedite na višesatnoj kofeinskoj seansi sa starim prijateljem i voila! Savršeni dan u Našicama!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca