Preskoči na glavni sadržaj

Od kave do ciganluka

U posljednjih sedam dana popila sam nekoliko posebno finih kava – mirisnih, oštrih, onih koje umiju razbuditi čak i vijuge majke koja cijele noći sluša kašljucanja svoje djece. Društvo su mi pravile uglavnom žene – moje legice čitateljice, prijateljice koje znadem otkad znam za sebe, neke nove i kreativne duše koje bih tek voljela zvati prijateljicama, ali, neka mi nitko ne zamjeri, jedna je od njih ostavila najveći dojam na mene. Nakon promocije romana Divlje guske, kavu (ona bezkofeinsku, a ja capuccino, doduše) sam ispila u društvu jedne od svojih omiljenih književnica – Bačanke, Našičanke, Vukovarke, socijalne pedagoginje, Julijane Adamović. Moja ljubav prema Divljim guskama već je znana svima koji prate moje dogodovštine, a, moram priznati, svojom jednostavnošću Julijana me osvojila možda i više nego li su to ove godine učinile njene Guske zbog kojih sam ridala kako dugo ni zbog koje druge knjige nisam. U moru nadobudnih žena koje lupetaju o politici ili najnovijim krpicama, kojima je omiljeni hobi nametanje svojih stavova i ne prihvaćanje tuđih, danas je pravo osvježenje upoznati ženu koja iskreno progovara o sebi - svojim traumama i strahovima, koji su je i potaknuli na pisanje, svojim snovima, o onome što nju u životu kopka, onome što si zamjera, onome što je sa sobom tijekom života razriješila. Kad bolje razmislim, njen stil pisanja nimalo se ne razlikuje od nje same, bio tekst autobiografski ili ne - on pokazuje da smo svi ispod kože krvavi, samo su neki preponosni ili prepovršni da bi toga postali svjesni. Za razliku od drugih književnica kojima iz lokal-patriotskih razloga naginjem, Julijana ne cifra svoj tekst, nego piše kao da nema potrebu reći išta osim istine. Tako je, kako je. Bez skrivanja, bez opravdavanja.


Uzela sam ovaj tjedan - nakon što me na svoj Facebook profilu nazvala svojom omiljenom čitateljicom, to je najmanje što zaslužuje – njen prvijenac Kako su nas ukrali Ciganima u izdanju Privlačice, vinkovačke izdavačke kuće koja, čini se, stoji iza velikog broja moćnih ženskih izdanja. Cigani su nagrađeni kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop i kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca, a, ipak, Julijana nije na književnom nebu zabljesnula sve dok nije napisala Divlje guske. Na sve to bi ona samo slegnula ramenima, jer, kako kaže, ona od pisanja ne živi, hvala Bogu. U Kako su nas ukrali Ciganima Julijana piše o drugima, mahom ženama, i poput najtalentiranijeg glumca, ulazi u kožu svojih likova, proživljava njihove strahove, nada se njihovim nadama, a otkriva nam samu sebe. Lud je svatko tko misli da se pisac može u potpunosti odvojiti od svojih djela - on je u njima, i ona su u njemu, to je neizbježno, pa se i dar ove blogerice s Dunava da čistom emocijom dotakne čitatelja u to bolno i samotno mjesto ocrtava upravo u tom autobiografskom momentu kojeg ona poklanja bez suzdržavanja i prenemaganja. Svaki pisac volio bi tako pisati. Voljela bih i ja.


Čitala sam svakog dana po nekoliko kratkih priča – ujutro, sjedeći u kuhinji, uz svjetlo nape, dok djeca spavaju, a kava je vruća, u podne, na pauzi, na klupici Sakuntala parka, dok studeno sunce grije koljena, navečer, na kauču, kraj muža koji hrče (ali sladak je i kad hrče) i kraj hrpe veša kojeg sam izvadila iz sušilice, bez namjere da ga složim. Pročitam pa se vratim na početak priče, pa čitam još sporije. Zatvorim knjigu, pa otvorim, pa zatvorim ponovno. Držim je u rukama bez teksta, dok mi se u glavi sudara stotinu pitanja, pitanja nalik ovima – tko sam bila, tko sam sada i tko želim biti. Pročitam pogovor Julijane Matanović, iako je zabranila da ga se čita prije reda, pa pročitam ponovno neku od priča, i s uzbuđenjem čekam poantu svake od njih. Poanta je u isto vrijeme mirisna i topla, ali i oštra i iskrena – poput kave koju ispijaš s prijateljem kojeg tek upoznaješ, i koji je upravo ono što sada u životu trebaš.


"Osjećaj koji imaš kada te pogledaju sućutne riječi liječnika, a usta mu se pomaknu riječima što znače da je u tebi umrlo dijete, teško se može opisati. Nož oadne i ureže ti se duboko u meso, ostavljajući vječni trag, ma koliko se trudila biti jaka, uvjeravala se da se to događa i da si sretnica koja nije iskusila najgore. Još ako je to dijete začeto u nespretnom pokušaju da se kupi pomirenje, negdje izgubljena bliskost i osjećaj da još postojiš. Ako te je ono zateklo nespremnu, između druga dva para ručica, uspavanki, večernje bočice i pelena, sa optužujućim pogledom onoga koji se raduje tom novom životu i ne može razumjeti tuđe i sebične potrebe za nešto malo vlastite slobode.
Bijela bolnička postelja i čekanje dulje od vječnosti. Rađanje bez života. Rađanje kojse se oglašava samo plačem majke.
Bijela tiđina i potreba da tješim onoga tko je taj život htio više od mene. Sebe ću, nemajku, zatrpati novim poslom, tuđim problemima i brigama ili možda nečim što se dugo nisam usudila učiniti. Još ću samo jednom pokušati popraviti nemoguće, pronaći davno izgubljeno priljubivši se uz njegove slabine, u nadi da se tako može začeti i ljubav. Još jednom i nikad više."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...