Od kave do ciganluka

U posljednjih sedam dana popila sam nekoliko posebno finih kava – mirisnih, oštrih, onih koje umiju razbuditi čak i vijuge majke koja cijele noći sluša kašljucanja svoje djece. Društvo su mi pravile uglavnom žene – moje legice čitateljice, prijateljice koje znadem otkad znam za sebe, neke nove i kreativne duše koje bih tek voljela zvati prijateljicama, ali, neka mi nitko ne zamjeri, jedna je od njih ostavila najveći dojam na mene. Nakon promocije romana Divlje guske, kavu (ona bezkofeinsku, a ja capuccino, doduše) sam ispila u društvu jedne od svojih omiljenih književnica – Bačanke, Našičanke, Vukovarke, socijalne pedagoginje, Julijane Adamović. Moja ljubav prema Divljim guskama već je znana svima koji prate moje dogodovštine, a, moram priznati, svojom jednostavnošću Julijana me osvojila možda i više nego li su to ove godine učinile njene Guske zbog kojih sam ridala kako dugo ni zbog koje druge knjige nisam. U moru nadobudnih žena koje lupetaju o politici ili najnovijim krpicama, kojima je omiljeni hobi nametanje svojih stavova i ne prihvaćanje tuđih, danas je pravo osvježenje upoznati ženu koja iskreno progovara o sebi - svojim traumama i strahovima, koji su je i potaknuli na pisanje, svojim snovima, o onome što nju u životu kopka, onome što si zamjera, onome što je sa sobom tijekom života razriješila. Kad bolje razmislim, njen stil pisanja nimalo se ne razlikuje od nje same, bio tekst autobiografski ili ne - on pokazuje da smo svi ispod kože krvavi, samo su neki preponosni ili prepovršni da bi toga postali svjesni. Za razliku od drugih književnica kojima iz lokal-patriotskih razloga naginjem, Julijana ne cifra svoj tekst, nego piše kao da nema potrebu reći išta osim istine. Tako je, kako je. Bez skrivanja, bez opravdavanja.

Uzela sam ovaj tjedan - nakon što me na svoj Facebook profilu nazvala svojom omiljenom čitateljicom, to je najmanje što zaslužuje – njen prvijenac Kako su nas ukrali Ciganima u izdanju Privlačice, vinkovačke izdavačke kuće koja, čini se, stoji iza velikog broja moćnih ženskih izdanja. Cigani su nagrađeni kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop i kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca, a, ipak, Julijana nije na književnom nebu zabljesnula sve dok nije napisala Divlje guske. Na sve to bi ona samo slegnula ramenima, jer, kako kaže, ona od pisanja ne živi, hvala Bogu. U Kako su nas ukrali Ciganima Julijana piše o drugima, mahom ženama, i poput najtalentiranijeg glumca, ulazi u kožu svojih likova, proživljava njihove strahove, nada se njihovim nadama, a otkriva nam samu sebe. Lud je svatko tko misli da se pisac može u potpunosti odvojiti od svojih djela - on je u njima, i ona su u njemu, to je neizbježno, pa se i dar ove blogerice s Dunava da čistom emocijom dotakne čitatelja u to bolno i samotno mjesto ocrtava upravo u tom autobiografskom momentu kojeg ona poklanja bez suzdržavanja i prenemaganja. Svaki pisac volio bi tako pisati. Voljela bih i ja.

Čitala sam svakog dana po nekoliko kratkih priča – ujutro, sjedeći u kuhinji, uz svjetlo nape, dok djeca spavaju, a kava je vruća, u podne, na pauzi, na klupici Sakuntala parka, dok studeno sunce grije koljena, navečer, na kauču, kraj muža koji hrče (ali sladak je i kad hrče) i kraj hrpe veša kojeg sam izvadila iz sušilice, bez namjere da ga složim. Pročitam pa se vratim na početak priče, pa čitam još sporije. Zatvorim knjigu, pa otvorim, pa zatvorim ponovno. Držim je u rukama bez teksta, dok mi se u glavi sudara stotinu pitanja, pitanja nalik ovima – tko sam bila, tko sam sada i tko želim biti. Pročitam pogovor Julijane Matanović, iako je zabranila da ga se čita prije reda, pa pročitam ponovno neku od priča, i s uzbuđenjem čekam poantu svake od njih. Poanta je u isto vrijeme mirisna i topla, ali i oštra i iskrena – poput kave koju ispijaš s prijateljem kojeg tek upoznaješ, i koji je upravo ono što sada u životu trebaš.

"Osjećaj koji imaš kada te pogledaju sućutne riječi liječnika, a usta mu se pomaknu riječima što znače da je u tebi umrlo dijete, teško se može opisati. Nož oadne i ureže ti se duboko u meso, ostavljajući vječni trag, ma koliko se trudila biti jaka, uvjeravala se da se to događa i da si sretnica koja nije iskusila najgore. Još ako je to dijete začeto u nespretnom pokušaju da se kupi pomirenje, negdje izgubljena bliskost i osjećaj da još postojiš. Ako te je ono zateklo nespremnu, između druga dva para ručica, uspavanki, večernje bočice i pelena, sa optužujućim pogledom onoga koji se raduje tom novom životu i ne može razumjeti tuđe i sebične potrebe za nešto malo vlastite slobode.
Bijela bolnička postelja i čekanje dulje od vječnosti. Rađanje bez života. Rađanje kojse se oglašava samo plačem majke.
Bijela tiđina i potreba da tješim onoga tko je taj život htio više od mene. Sebe ću, nemajku, zatrpati novim poslom, tuđim problemima i brigama ili možda nečim što se dugo nisam usudila učiniti. Još ću samo jednom pokušati popraviti nemoguće, pronaći davno izgubljeno priljubivši se uz njegove slabine, u nadi da se tako može začeti i ljubav. Još jednom i nikad više."