Prije točno dva dana, u četvrtak, u točno 11 sati i 24 minute, dok je Juraj na podu, kraj mene, cuclao svoju čarapu, a Franka ljubila svog plišanog Baby Sharka za laku noć, doživjela sam svoj treći veliki post rodiljni slom.
Znate kako ide, prvi se dogodi ubrzo nakon dolaska iz bolnice, kad muž ode na posao i ostavi svoju ženicu, iako radosnu zbog prinove, ali još šokiranu od dripa i epiziotomije, samu s dvoje dječice. Kako ću ja to? Zašto Franka kaže "mama" milijun puta u minuti? Kad će napokon naučiti sama obrisati guzu? I zašto sad glumi da je mala beba, zar ne vidi da me braco treba i da sam stalno zauzeta s njim? Drugi se dogodi negdje sredinom rodiljnog, kad majčica shvati da je njen društveni život postao poprilično ograničen, da joj zidovi stana izgledaju predosadno, a da su djeca isisala svu životnu silu iz nje. Zar je ovo život? Kad ću ja moći popiti čašu vina? Kad ću ja moći ići u shopping (a mrzim shopping iz dubine duše)? Hoću li ikada imati pola sata u danu za sebe, hoću li ikada više piškiti u privatnosti i hoće li mi se ikada više u glavi rojiti misli koje nemaju veze s dojkama, kakicom i (ne)spavanjem? Treći se obično dogodi iznenada, npr., jednog tmurnog četvrtka, dok žena gleda svoju dječicu i pomisli kako vrijeme nemilosrdno brzo prolazi, kad shvati da će se uskoro morati vratiti na svoje radno mjesto te da nikada više neće moći cijeli svoj dan, svo svoje vrijeme, posvetiti samo svojoj djeci.
Sjedila sam na podu i plakala kao da mi je netko s leđa iščupao srce, kao da ću ostati bez daha, a Franka me zabrinuto pogledala, i počela škakljikati. "Ti se, mama, smiješ!", rekla je kad su mi se usne prevrnule nakratko u osmijeh, nakon čega sam je tek upoznala s pojmom krokodilske suze. Istina jest, nisu hormoni isključivo odgovorni za moje teško emocionalno stanje ovih dana, kriva je i jedna knjiga.
Znate kako ide, prvi se dogodi ubrzo nakon dolaska iz bolnice, kad muž ode na posao i ostavi svoju ženicu, iako radosnu zbog prinove, ali još šokiranu od dripa i epiziotomije, samu s dvoje dječice. Kako ću ja to? Zašto Franka kaže "mama" milijun puta u minuti? Kad će napokon naučiti sama obrisati guzu? I zašto sad glumi da je mala beba, zar ne vidi da me braco treba i da sam stalno zauzeta s njim? Drugi se dogodi negdje sredinom rodiljnog, kad majčica shvati da je njen društveni život postao poprilično ograničen, da joj zidovi stana izgledaju predosadno, a da su djeca isisala svu životnu silu iz nje. Zar je ovo život? Kad ću ja moći popiti čašu vina? Kad ću ja moći ići u shopping (a mrzim shopping iz dubine duše)? Hoću li ikada imati pola sata u danu za sebe, hoću li ikada više piškiti u privatnosti i hoće li mi se ikada više u glavi rojiti misli koje nemaju veze s dojkama, kakicom i (ne)spavanjem? Treći se obično dogodi iznenada, npr., jednog tmurnog četvrtka, dok žena gleda svoju dječicu i pomisli kako vrijeme nemilosrdno brzo prolazi, kad shvati da će se uskoro morati vratiti na svoje radno mjesto te da nikada više neće moći cijeli svoj dan, svo svoje vrijeme, posvetiti samo svojoj djeci.
Sjedila sam na podu i plakala kao da mi je netko s leđa iščupao srce, kao da ću ostati bez daha, a Franka me zabrinuto pogledala, i počela škakljikati. "Ti se, mama, smiješ!", rekla je kad su mi se usne prevrnule nakratko u osmijeh, nakon čega sam je tek upoznala s pojmom krokodilske suze. Istina jest, nisu hormoni isključivo odgovorni za moje teško emocionalno stanje ovih dana, kriva je i jedna knjiga.
Za Julijanu Adamović čula sam vidjevši najavu njenog gostovanja u mojoj staroj školi. Začuđena, jer Julijana Matanović, nekadašnja gimnazijalka našičke srednje škole, do sada je bila jedina poznata Julijana koja je u njoj gostovala, proguglala sam gospođu i otkrila da je osvojila hrpu nagrada, a da je, ipak, još uvijek ostala ispod književnog radara. Zagonetne korice knjige Divlje guske, koju je predstavljala i u mojoj staroj školi, dočekale su me jednog kišnog dana u osječkoj knjižnici, i ja sam ih, sva bright eyed and bushy tailed, spremila u svoju izlizanu mamastu torbu, onu u koju stanu pelene i Kiki bomboni. Jer, budimo realni, bildungsroman, u svim njegovim inačicama, forma je koju najradije čitam, koja me uvijek privuče, ali od koje najviše očekujem. Ovaj put, nije me razočarala, malo je reći.
Julijana Adamović počela je pisati blog ZonaOZona 2007. godine, a od tada je postala dobitnica Kiklopa, Ivana i Josipa Kozarca, i drugih pohvala i nagrada, iako je po zanimanju socijalna pedagoginja, tj. magistrica dječje i adolescentske psihijatrije. Ova zanimljiva žena ne voli biti dijelom hrvatske književne scene, nema ništa protiv ako njena karijera pisca završi s Divljim guskama, ali i kritika i publika slažu se da do toga sigurno neće doći.
Divlje guske roman su o odrastanju dvije djevojčice na selu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se na televiziji premijerno prikazivali Kapelski kresovi i U registraturi, kad su se lutke zvale Vesna i Nada, kad su se jeli rezanci s makom, kad se živjelo jednim, reklo bi se, jednostavnijim životom. Ipak, da život nije uvijek jednostavan i da nije svako djetinjstvo bezbrižno pokazuju ove dvije djevojčice koje su stalni predmet borbe za naklonost majke i Babe-tetke-svekrve. Možda drugi uživaju u napetim trilerima, ali meni nema napetijeg od opisa ganjka, kakvog je imala i moja baka prije nego ga je ujak zazidao i pretvorio u svoju dnevnu sobu, od spomena šmarni koje moj muž obožava doručkovati, od uporabe riječi kao što je cundrav, a za koje sam oduvijek uvjerena da ih ne koristi nitko osim mene i moje majke odrasle na selu poznatom po Ciganima. Kupila me odmah, kupila me tom zlokobnom atmosferom koja crpi energiju od prve do zadnje rečenice, zbog čega se ova knjiga čita natenane, zbog čega je potrebno vrijeme da bi se probavilo poglavlje. Kupila me majstorski izvedenim rečenicama o bezglavim pijetlovima koji trče po dvorištu dok njihova krv šiklja po dječjim cipelama, gutanju pileće kožice (gotovo da sam je mogla osjetiti u grlu), voajerizmu na poljskom WC-u, zbog kojih se čitatelj namjerno vraća na paragraf i čita ga nekoliko puta. Kupila me tim poznatim slavonskim divanom, autentičnim, mojim, našim, i kupila me tim "mi", koji, začudo, nije nimalo čudan i nepripadajući. Ne moram više tražiti, ne moram više čitati, sigurna sam - bolju knjigu neću pročitati ove godine.
Julijana Adamović počela je pisati blog ZonaOZona 2007. godine, a od tada je postala dobitnica Kiklopa, Ivana i Josipa Kozarca, i drugih pohvala i nagrada, iako je po zanimanju socijalna pedagoginja, tj. magistrica dječje i adolescentske psihijatrije. Ova zanimljiva žena ne voli biti dijelom hrvatske književne scene, nema ništa protiv ako njena karijera pisca završi s Divljim guskama, ali i kritika i publika slažu se da do toga sigurno neće doći.
Divlje guske roman su o odrastanju dvije djevojčice na selu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se na televiziji premijerno prikazivali Kapelski kresovi i U registraturi, kad su se lutke zvale Vesna i Nada, kad su se jeli rezanci s makom, kad se živjelo jednim, reklo bi se, jednostavnijim životom. Ipak, da život nije uvijek jednostavan i da nije svako djetinjstvo bezbrižno pokazuju ove dvije djevojčice koje su stalni predmet borbe za naklonost majke i Babe-tetke-svekrve. Možda drugi uživaju u napetim trilerima, ali meni nema napetijeg od opisa ganjka, kakvog je imala i moja baka prije nego ga je ujak zazidao i pretvorio u svoju dnevnu sobu, od spomena šmarni koje moj muž obožava doručkovati, od uporabe riječi kao što je cundrav, a za koje sam oduvijek uvjerena da ih ne koristi nitko osim mene i moje majke odrasle na selu poznatom po Ciganima. Kupila me odmah, kupila me tom zlokobnom atmosferom koja crpi energiju od prve do zadnje rečenice, zbog čega se ova knjiga čita natenane, zbog čega je potrebno vrijeme da bi se probavilo poglavlje. Kupila me majstorski izvedenim rečenicama o bezglavim pijetlovima koji trče po dvorištu dok njihova krv šiklja po dječjim cipelama, gutanju pileće kožice (gotovo da sam je mogla osjetiti u grlu), voajerizmu na poljskom WC-u, zbog kojih se čitatelj namjerno vraća na paragraf i čita ga nekoliko puta. Kupila me tim poznatim slavonskim divanom, autentičnim, mojim, našim, i kupila me tim "mi", koji, začudo, nije nimalo čudan i nepripadajući. Ne moram više tražiti, ne moram više čitati, sigurna sam - bolju knjigu neću pročitati ove godine.
"Naše su oči crne, a majčine plave. Kad je dobre volje, zaplave se kao naša haljina. Kad se naljuti, posive i skupe se. Kad je tužna, isprazne se. Prije nego ostanu tako daleke i suhe, iz njih isteče voda za napuniti sve jarke u selu. Sad su mamine oči plave i prašnjave kao autobus pun umrnih putnika."
"Pomislimo kako je mir moguć među miševima i golubovima, ali nije između Babe i mame. Padne nam na pamet, da ih je kojim slučajem zatvoriti tu gore, bi li se pomirile ili bi nam porušile kuću?"
"Pomislimo kako je mir moguć među miševima i golubovima, ali nije između Babe i mame. Padne nam na pamet, da ih je kojim slučajem zatvoriti tu gore, bi li se pomirile ili bi nam porušile kuću?"
"Ne volimo kad mama tako priča o našem ocu. Htjele bismo da ga ona voli i da tako žive sretno do kraja života. Iako priznajemo da je to ponekad teško. Taj ponekad je, iako su mu iščupali čir - sve češće."
Zlokobnu atmosferu Divljih gusaka upijala sam danima, dok mi se guščja koža ježila, neprestano se pitajući - Što će se loše dogoditi? A onda shvatih - nešto loše događa se već na prvoj stranici, zapravo, nikada se ne prestaje događati. Razdor i mržnja u obitelji ono su što se događa zbunjenim djevojčicama, što će ih pratiti cijeloga života, ono što tjera čitatelja da bdije nad ovom knjigom u nastojanju da ne ponovi greške njezinih likova. Spoznaja da naši najmanji postupci imaju odlučujući utjecaj na našu djecu može biti preteška za podnijeti, ali i iznimno inspirativna, i sigurna sam da je u tome tajna uspjeha Divljih gusaka. Zadnjih pedesetak stranica pročitala sam hodajući nervozno po dnevnoj sobi, nakon što sam cijeli dan organizirala tako da djecu potrpam u krevet u isto vrijeme. Samo da mi daju malo mira, samo da uživam u malo tišine, da uživam u nečem svom, da se topim u svojoj sebičnosti. Kraj me zatekao, pogodio - naveo me na ridanje slično onom s početka moje priče, uslijed kojeg sam, balava i zajapurena, išla od krevetića do krevetića, mahnito budeći svoju djecu, grleći ih paralizirano, teško ih ispuštajući iz ruku, baš onako kako se teško ispušta knjiga koja potresa, koja dira, koja žalosti - knjiga kao što su Divlje guske.
"Mi dobro znamo kako je smrt tu da te spasi od očaja ili da druge kažnjava. Da se događa slučajno, ali i krajnje proračunato. Da boli manje ili više. Kao što znamo da sa svakom smrću nekoga koga voliš, umre jedan, a rodi se novi, najčešće gorak i opor dio tebe, bilo da je riječ o smrti čovjeka, ptice ili psa."
"Možda je trebalo drugačije. Možda bi naš život krenuo drugim smjerom. Recimo, da smo imale manje ljubavi i same bile sužene u voljenju, da smo imale ili izabrale majčinu ljubav, da nas još netko nije volio najviše na svijetu, da se te silne, a neprijateljske ljubavi nisu okrznule, sudarile, stvorile svemir u kojem smo same, a neodvojene kružile zacrtanim orbitama."
Recepti za buhtle i pekmez od jagoda su iz kuharice Sanje Mijac, odnosno, s bloga Domaćica. Naravno.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)