Preskoči na glavni sadržaj

"Mama, čitaj mi svoju knjigu"

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam.


Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu.

Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da sam već u rukama držala knjigu nalik toj (pretražila sam kataloge knjižnica i knjižara - nisam našla ništa ni nalik ovome). Uspavljivala sam djecu, a pogled mi je zastao na polici sa slikovnicama. Nešto je nedostajalo. Iako me fascinirala raznolikost knjiga za djecu (postoje knjige o dinosaurima, o životinjama, o emocijama, o svemiru, o bontonu, o medicini, čak i o kakici), nijedna nije govorila o ljubavi prema zavičaju, ljubavi koju želim prenijeti i na svoju djecu. Moja djeca nisu znala o ravnici u kojoj su rođeni, o ljudima od kojih su potekli, a znala su sve o Plutonu i Fridi Kahlo. Da, malo me isprovocirala i ta Frida, i sve druge nevjerojatne i veličanstvene žene kojima bismo se trebali diviti. Odlučila sam plivati protiv struje - napisati priču o jednoj običnoj ženi koja nije vidjela svijeta, koja nije bila ni inovator ni trendseter. Bio je to jedan sasvim logičan korak, jer odrasla sam uz majku koja je šumu voljela onako kako ju je volio Tadijanović, koja je vječito recitirala stihove Vladimira Kovačića "Hvaljen Isus, moja stara bako, hvaljen Isus, radenice moja!", i koja je uvijek s nježnošću govorila o knjizi "Portreti nepoznatih žena" Mare Švel-Gamiršek. Poželjela sam i ja pisati o svojoj snaš' Terzi, u glavi stvorila čitavu seriju (mogle su te snaše bit' iz Voćina il' Garčina, mogla je to biti tetka iz Šenkovca ili Mošćenice, dida sa Žirja ili iz Smokovljana...), ali počela sam od onoga što znam, onoga istinitog.


"Kad je moja prabaka bila mala" namijenjena je predškolskoj i školskoj djeci, a zamišljena da potakne dječja pitanja o obitelji, precima, zavičaju, domu, tradiciji, zanemarenom selu kao nositelju predaje i običaja. Edukativni i autentični sadržaj (svaka ilustracija naslikana je u skladu s običajima), ali i mali etnografski rječnik, koristit će i malenima, i velikima, a tople ilustracije nakratko će oživjeti prošlost i podsjetiti na tradicijsku arhitekturu Slavonije, odrastanje popraćeno plesom, pjesmom i zaboravljenim igrama, ali i na tradiciju tkanja, dane žetve, suživot s prirodom, običaje vezane za poklade i Božić (u knjizi se krije i autentični, sto godina star, recept za božićne kolačiće). Voljela bih da ova knjiga dospije u ručice djece u svakoj hrvatskoj regiji i podsjeti ih da živimo u divnoj zemlji, bogatoj različitostima, ljudima i pričama kojima se ponosimo.

Ovim putem zahvaljujem se svima koji su mi pomogli ostvariti ovu ideju - ilustratorici Angeli Turkalj Vidaković, ženi s dušom djeteta, koja je poslušala svaku moju opasku, i čije me oko za detalje uvijek iznova oduševljavalo tijekom ovog, više od godinu dana dugog, putovanja. Folkloristu našičkog kraja, Miroslavu Šariću, čije znanje i ljubav prema običajima ovog kraja nemaju granica. Lektorici Ivani Pavelić na lekturi i, kao šećeru na kraju, Hrvatskoj narodnoj knjižnici i čitaonici Našice i Gradu Našicama na iskazanom povjerenju i entuzijazmu! Nadam se da ih nisam iznevjerila!


Jedinstvena po ideji, skromna po nakladi, knjiga "Kad je moja prabaka bila mala" je knjiga kakvu slavonsko selo zaslužuje. Reče ona totalno subjektivno.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...