Preskoči na glavni sadržaj

"Mama, čitaj mi svoju knjigu"

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam.


Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu.

Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da sam već u rukama držala knjigu nalik toj (pretražila sam kataloge knjižnica i knjižara - nisam našla ništa ni nalik ovome). Uspavljivala sam djecu, a pogled mi je zastao na polici sa slikovnicama. Nešto je nedostajalo. Iako me fascinirala raznolikost knjiga za djecu (postoje knjige o dinosaurima, o životinjama, o emocijama, o svemiru, o bontonu, o medicini, čak i o kakici), nijedna nije govorila o ljubavi prema zavičaju, ljubavi koju želim prenijeti i na svoju djecu. Moja djeca nisu znala o ravnici u kojoj su rođeni, o ljudima od kojih su potekli, a znala su sve o Plutonu i Fridi Kahlo. Da, malo me isprovocirala i ta Frida, i sve druge nevjerojatne i veličanstvene žene kojima bismo se trebali diviti. Odlučila sam plivati protiv struje - napisati priču o jednoj običnoj ženi koja nije vidjela svijeta, koja nije bila ni inovator ni trendseter. Bio je to jedan sasvim logičan korak, jer odrasla sam uz majku koja je šumu voljela onako kako ju je volio Tadijanović, koja je vječito recitirala stihove Vladimira Kovačića "Hvaljen Isus, moja stara bako, hvaljen Isus, radenice moja!", i koja je uvijek s nježnošću govorila o knjizi "Portreti nepoznatih žena" Mare Švel-Gamiršek. Poželjela sam i ja pisati o svojoj snaš' Terzi, u glavi stvorila čitavu seriju (mogle su te snaše bit' iz Voćina il' Garčina, mogla je to biti tetka iz Šenkovca ili Mošćenice, dida sa Žirja ili iz Smokovljana...), ali počela sam od onoga što znam, onoga istinitog.


"Kad je moja prabaka bila mala" namijenjena je predškolskoj i školskoj djeci, a zamišljena da potakne dječja pitanja o obitelji, precima, zavičaju, domu, tradiciji, zanemarenom selu kao nositelju predaje i običaja. Edukativni i autentični sadržaj (svaka ilustracija naslikana je u skladu s običajima), ali i mali etnografski rječnik, koristit će i malenima, i velikima, a tople ilustracije nakratko će oživjeti prošlost i podsjetiti na tradicijsku arhitekturu Slavonije, odrastanje popraćeno plesom, pjesmom i zaboravljenim igrama, ali i na tradiciju tkanja, dane žetve, suživot s prirodom, običaje vezane za poklade i Božić (u knjizi se krije i autentični, sto godina star, recept za božićne kolačiće). Voljela bih da ova knjiga dospije u ručice djece u svakoj hrvatskoj regiji i podsjeti ih da živimo u divnoj zemlji, bogatoj različitostima, ljudima i pričama kojima se ponosimo.

Ovim putem zahvaljujem se svima koji su mi pomogli ostvariti ovu ideju - ilustratorici Angeli Turkalj Vidaković, ženi s dušom djeteta, koja je poslušala svaku moju opasku, i čije me oko za detalje uvijek iznova oduševljavalo tijekom ovog, više od godinu dana dugog, putovanja. Folkloristu našičkog kraja, Miroslavu Šariću, čije znanje i ljubav prema običajima ovog kraja nemaju granica. Lektorici Ivani Pavelić na lekturi i, kao šećeru na kraju, Hrvatskoj narodnoj knjižnici i čitaonici Našice i Gradu Našicama na iskazanom povjerenju i entuzijazmu! Nadam se da ih nisam iznevjerila!


Jedinstvena po ideji, skromna po nakladi, knjiga "Kad je moja prabaka bila mala" je knjiga kakvu slavonsko selo zaslužuje. Reče ona totalno subjektivno.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta