Preskoči na glavni sadržaj

"Mama, čitaj mi svoju knjigu"

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam.


Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu.

Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da sam već u rukama držala knjigu nalik toj (pretražila sam kataloge knjižnica i knjižara - nisam našla ništa ni nalik ovome). Uspavljivala sam djecu, a pogled mi je zastao na polici sa slikovnicama. Nešto je nedostajalo. Iako me fascinirala raznolikost knjiga za djecu (postoje knjige o dinosaurima, o životinjama, o emocijama, o svemiru, o bontonu, o medicini, čak i o kakici), nijedna nije govorila o ljubavi prema zavičaju, ljubavi koju želim prenijeti i na svoju djecu. Moja djeca nisu znala o ravnici u kojoj su rođeni, o ljudima od kojih su potekli, a znala su sve o Plutonu i Fridi Kahlo. Da, malo me isprovocirala i ta Frida, i sve druge nevjerojatne i veličanstvene žene kojima bismo se trebali diviti. Odlučila sam plivati protiv struje - napisati priču o jednoj običnoj ženi koja nije vidjela svijeta, koja nije bila ni inovator ni trendseter. Bio je to jedan sasvim logičan korak, jer odrasla sam uz majku koja je šumu voljela onako kako ju je volio Tadijanović, koja je vječito recitirala stihove Vladimira Kovačića "Hvaljen Isus, moja stara bako, hvaljen Isus, radenice moja!", i koja je uvijek s nježnošću govorila o knjizi "Portreti nepoznatih žena" Mare Švel-Gamiršek. Poželjela sam i ja pisati o svojoj snaš' Terzi, u glavi stvorila čitavu seriju (mogle su te snaše bit' iz Voćina il' Garčina, mogla je to biti tetka iz Šenkovca ili Mošćenice, dida sa Žirja ili iz Smokovljana...), ali počela sam od onoga što znam, onoga istinitog.


"Kad je moja prabaka bila mala" namijenjena je predškolskoj i školskoj djeci, a zamišljena da potakne dječja pitanja o obitelji, precima, zavičaju, domu, tradiciji, zanemarenom selu kao nositelju predaje i običaja. Edukativni i autentični sadržaj (svaka ilustracija naslikana je u skladu s običajima), ali i mali etnografski rječnik, koristit će i malenima, i velikima, a tople ilustracije nakratko će oživjeti prošlost i podsjetiti na tradicijsku arhitekturu Slavonije, odrastanje popraćeno plesom, pjesmom i zaboravljenim igrama, ali i na tradiciju tkanja, dane žetve, suživot s prirodom, običaje vezane za poklade i Božić (u knjizi se krije i autentični, sto godina star, recept za božićne kolačiće). Voljela bih da ova knjiga dospije u ručice djece u svakoj hrvatskoj regiji i podsjeti ih da živimo u divnoj zemlji, bogatoj različitostima, ljudima i pričama kojima se ponosimo.

Ovim putem zahvaljujem se svima koji su mi pomogli ostvariti ovu ideju - ilustratorici Angeli Turkalj Vidaković, ženi s dušom djeteta, koja je poslušala svaku moju opasku, i čije me oko za detalje uvijek iznova oduševljavalo tijekom ovog, više od godinu dana dugog, putovanja. Folkloristu našičkog kraja, Miroslavu Šariću, čije znanje i ljubav prema običajima ovog kraja nemaju granica. Lektorici Ivani Pavelić na lekturi i, kao šećeru na kraju, Hrvatskoj narodnoj knjižnici i čitaonici Našice i Gradu Našicama na iskazanom povjerenju i entuzijazmu! Nadam se da ih nisam iznevjerila!


Jedinstvena po ideji, skromna po nakladi, knjiga "Kad je moja prabaka bila mala" je knjiga kakvu slavonsko selo zaslužuje. Reče ona totalno subjektivno.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...