Šljokičasta žena

Sretna Nova godina! Novi početak je pred nama, i svaki pravi knjiški moljac pripremio je popis knjiga koje su must read u ovih 365 dana (yeah, we know how to party). Na moj knjiški challenge nadahnuli su me dragi ljudi s kojima provodim dane. Krenulo je sa blind datom s knjigom kojeg smo zaigrali povodom rođendana book cluba. Ja sam nepoznatom obdareniku zapakirala Tišina, rastanak Marice Bodrožić (baš lijepa i draga mi knjiga), a meni je netko spakovao knjigu Ako se usudite kraljice ljubića, za koju nisam nikada ranije niti čula, Kresley Cole. Bila sam baš vidno razočarana, jer stvarno ne čitam ljubiće, ali nisam je htjela zamjeniti - ta je knjiga pronašla put do mene i ima da je pročitam, ne zvala se ja... Nakon tog nesretnog spoja ljubavnog romana i mene sirote, jedna od mojih šefica, kako volim reći, a točnije - moja mentorica, donijela mi je knjigu Dolores Clairborne - knjigu koja joj se iznimno svidjela, a čiji primjerak posjeduje. I već sam se krenula izvlačiti da stvarno ni...

Godina je na izmaku, a dok otkucava posljednja ura, volim proanalizirati ono što ostavljam iza sebe. Kako vi procjenjujete uspjeh? Je li vam se ove godine dogodilo nešto posebno uzbudljivo, ili lijepo? Ili se želite što prije oprostiti od ove godine? Hm, meni se ništa nije dogodilo - samo sam bila mama. I Bogu hvala na tome! Znam da je to iskustvo koje si ne može svatko priuštiti, jer, iako je od neprocjenjive vrijednosti, ljudi smo, moramo od nečega živjeti, i ponekad nas određene obveze pritišću u pogrešno vrijeme. Godinu dana s mojoj mezimicom priuštilo mi je gorko slatke trenutke - bilo je tu slomova živaca, nekontroliranog plača (više mog, nego njenog), onog mrmljanja "Bože, pomozi, ja to ne mogu" u bradu, muke po zubima, po virozama, po jelu, po grčevima, po nespavanju. Bilo je tu svega, a ponajviše ljubavi - one zbog koje se topite i plačete od sreće, one koja vam daje snagu za prijeći sve prepreke, one zbog koje zaspite iscrpljeni, ali s najvećim osmijehom na svijetu...

U božićno vrijeme, primjetila sam, ljudi se doista raduju sitnicama. Vjerujem da vam ne treba ni Zagreb ni Beč da bi doživjeli čaroliju Božića. Gužva koja se stvara pred konkatedralom u 7 ujutro draža mi je od gužve u trgovačkom centru, pa sam ove godine sav shopping obavila u studenom. Iako su me dekoracije zločesto mamile, odlučila sam štimung u stanu, u kojem ionako sve stvari moraju stajati na najvišim policama, stvoriti sama. Brdo praznih staklenki iskoristila sam kao svijećnjake ili kao praktične spremnike za držanje ukrasa. Nisam baš prespretna s rukama, ali napravila sam i čestitke - točnije, umetnula fotografiju naše male obitelji u okvir čestitke (8 komada s kovertama može se naći u DM-u po cijeni od 14 kuna). Obožavam božićne čestitke, to mi je važan običaj kojeg želim brižno čuvati dokle god je Hrvatske pošte. Kod poklona se trudim biti praktična - uvijek je to nešto što je potrebno toj osobi i nešto što će ju razveseliti, ili joj barem zasladiti dan....

Kraj je godine i većina nas preispituje svoj život - jesam li nekoga povrijedio, jesam li sijao mržnju, kakav sam bio prema samome sebi, jesam li bio ohol, licemjeran ili zavidan, ili sam bio sve od navedenog? Toliko vremena utrošimo razmišljajući o sebi, za to kao da uvijek imamo vremena, zar ne? Međutim, kad trebamo izanalizirati svoj odnos prema Bogu, eh, onda smo prezaposleni. U ovo predbožićno vrijeme lakše nam je otići na gradski trg pa popiti kuhano vino, nego se u tišini pripremiti za božićnu ispovijed i čiste duše dočekati Božić. Ipak, neprestano me baš ovogodišnji grijesi kopkaju i ne daju mi mira, a tiču se upravo odnosa prema Bogu.  "Hoćete li odgajati djecu u vjeri?", pitao nas je svećenik pred oltarom prije više od dvije godine. "Hooooćemo!", odgovorili smo, ni ne sluteći što taj odgoj, a kamoli odgoj u vjeri, podrazumjeva. Otkad sam rodila, moj život se promijenio. Više nemam onu slobodu koju sve majke uzimaju zdravo za gotovo u svojim predmaj...

Čitam na Goodreadsu komentare obožavatelja pisane riječi na temu koja je najbolja knjiga koja im je poklonjena. Navode oni Čudo (sama sam si ga kupila), pa Tajni vrt (sama sam si ga kupila), nastavljaju s Malim ženama (sama sam si ju kupila).... You got the point. Većinu omiljenijih knjiga sam si sama poklonila. Ipak, buljim u policu s knjigama i vadim knjige koje mi nešto znače po svom sadržaju (jer su po posvetama na koricama sve mi jednako drage)... I shvatim da mi je većinu najdražih poklonila jedna osoba. Tu osobu, uz svoju majku, smatram i uvelike odgovornom za moju ljubav prema knjigama jer sam je, poput mlađe sestre, u mnogočemu kopirala, pa sam tako kao desetogodišnjakinja i stala gutati djela Agathe Christie - moralo se, jer ju je moja sestrična Martina čitala. Prva knjiga koje se sjećam da sam je baš dobila na poklon (jer nisu mi roditelji na taj način uručivali knjige - sve su bajke bile naše, sve smo sestre i ja dijelile i nismo niti jednu knjigu svojatale - osim Hl...

Svake godine u prosincu tražim prigodno štivo - čitam o božićnim kolačićima, božićnim puloverima, prelistavam Gjalskog i utjehu nalazim u Dickensu. Ove godine kupila sam, povodom blagdana, knjigu popularne Cecilije Ahern, čiji opus ne poznajem - baš da vidim u čemu je štos. Knjiga se reklamirala kao knjiga o čaroliji Božića, a zove se Svake godine. OK, ima tu čarolije, no ne kakvu za Božić priželjkujemo. Radi se o zbirci priča. Prvu pripovijeda ukras anđela na božićnoj jelci, kojeg gospodar svake godine, kada ga za Božić posjete djeca, skida s tavana i postavlja na vrh jelke. Odande on promatra braću i sestre koji se svake godine sve više udaljuju jedni od drugih. Vjerujem da svi za Božić idete kući, vraćate se svojim prvim Božićima. Ali, nadam se da ne čekate blagdane da bi se susreli s obitelji, pretužna mi je ta pomisao - da su braća i sestre stranci jedni drugima, a da roditelje i njihovu prolaznost niti ne doživljavaju. "Svake godine uvijek je sve isto, ali to i...

Svima koji me poznaju i prate moj blog poznata je moja privrženost Gilmoreicama - nekima tek TV serija, a meni vječna utjeha i inspiracija. Prije 15 godina snimila sam na VHS kazetu epizodu Lorelai's first day at Chilton i zaljubila se u njihov brbljavi svijet, u taj odnos majke i kćeri, u gradić u kojem svak svakog zna. Otad su se Gilmoreice na dnevnoj bazi vrtile na našem TV ekranu, i često sam, ovisno o raspoloženju ili potrebi, birala točno određenu epizodu za koju sam znala da će me pokrenuti. Zajedno s Lorelai sanjala sam o savršenom muškarcu, zajedno s Rory planirala sam upis na fakultet... Malo je reći - uz Gilmoreice sam odrasla, zaljubila se, diplomirala, bila nezaposlena, zaposlila se, odselila na drugi kraj zemlje, položila pravosudni ispit, udala se za svoju prvu i jedinu ljubav, vratila se kući, postala majka. Ipak, vijest o revivalu me zabrinula. Serija je završila, imala sam svoj closure, i sviđalo mi se što je kraj serije bio očekivan, bez iznenađenja, pri...

Neću kupovati limene kutije! Imam problem - opsjednuta sam limenim kutijama, uvijek ih vučem kući i guram u njih razne stvari - u jednoj su stvarčice za peći kolače, u jednoj začini, u nekima uspomene ili pribor za šivanje itd. Koliko god ih skupila, uvijek mi još jedna nedostaje! A najdraže su mi božićne kutije u koje spremam božićne keksiće - znate, kad ih otklopiš, a zamiriši na cimet i klinčić... Neću praviti kolače, možda.  Ovih dana još važem koje ću kolače praviti za Božić. Dan poslije Božića idemo kod naših u Našice i odlučila sam praviti samo suhe kolače - krancle, biskote, rafaelo i medena srca. Hm, možda mi nedostaju neki čokoladni? Thinking out loud. Uglavnom, rekla sam da nećemo praviti kolače do Božića, iako sam prošli vikend pravila Ledene jabuke, i iako sam se namjerila na pravljenje božićnog kruha sa suhim voćem koji bi odlično išao sa čitanjem Dickensove Božićne priče koju moj book club čita za prosinac... Poklone ću kupiti mjesec dana pri...

Kad nekome kažete da volite čitati, svi pretpostave, iz ne znam kojeg razloga, da ste pročitali sve knjige svijeta, da baratate svim naslovima i autorima u svako doba dana i noći. Istina je, volim čitati, ali toliko je knjiga koje su must read, a još uvijek su nepročitane. Neke su doslovno must read jer su se nalazile u školskoj lektiri, ali ako mene pitate - te su mi najgore, o njima pojma nemam. Najbolje knjige koje su bile dio lektire su Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Trojica u Trnju i Smogovci, i to mislim i dan danas. Lektira srednje škole mi je tek bila promašaj. Ok, otkidala sam na romantiku mladog Werthera, ali Dekameron, Ilijada, Odiseja - kill me, please. O Odiseji sam znala sljedeće: glavni lik je Odisej koji se pogubio u belom svijetu i kojeg je žena čekala dvadeset godina (luda žena) čeznuvši za njegovim lovačkim pričama. Ta luda žena zvala se Penelopa - znate, kao Penelopa Cruz i kao Christina Ricci u onom filmu u kojem ima svinjski nos. Danas je to ime sinonim ...

Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen! Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka.  Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije.  Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jed...

Nebrojeno puta sam primila link s popisom knjiga (svi znaju moju opsesiju pa me se sjete, lucky me!) na koje se Gilmoreice referiraju u seriji i uvijek sam bila ljubomorna na Lorelai i Rory (po kojoj je popis i dobio svojevrsno ime - Rory's reading challenge ), kao da su zaista pročitale sve knjige i, k tome, sve ih zabilježile na popis. Nekoliko sam puta pokušala popisati knjige koje čitam, tako da i sada imam 482 papirića s nesređenim bilješkama naslova koji su mi prošli kroz ruke kroz ovih dvadesetak godina. To je za mene popis that got away. Bližio se 7. studeni, datum koji sama sa sobom proslavim kao rođendan svog bloga, a za ovogodišnji 4. željela sam učiniti nešto posebno - popisati sve knjige o kojima sam vam pisala otkad sam počela odašiljati svoje misli u bespuća interneta. Moj popis ne sadrži mnoštvo knjiga poput Rorynog (impresivnih 339 - ali valja imati na umu da su se Gilmoreice snimale sedam sezona!), ali zahvaljujući njoj koja me naučila da knjigu uvijek no...

"Nije istina da sam lagala, ja živim gore među pticama", skakutala sam pred televizorom dok je simpatična plavuša, uvijek nasmijana, pjevala u crvenom sakoiću koji je nosila svaka kulerica početkom devedesetih. "Ona ti je iz Našica, znaš?", rekla je usputno mama, a ja sam ostala u čudu - vauuuu, ako je Ivana Plechinger išla u moju školu, možda i ja jednog dana budem na televiziji! Kad sam čula da je ta ista, uvijek sretna ptica nebeska, napisala knjigu, morala sam je pročitati - a moje oduševljenje nije splasnulo niti kad sam shvatila da je riječ o knjizi samopomoći. Ne volim takve knjige, i ne volim da mi svatko soli pamet (iako razumijem onu "Kad naučiš - pouči drugoga"), ali Našičanki sam dala priliku. Lokal patriot bila i ostala. OK, možda ćete u knjizi naći hrpu klišeja tipa "Moraš doživjeti kišu da bi vidio sunce", ali čak će vam se i oni činiti autentičnima u Ivaninom izričaju. Stilski je knjiga nesavršena, rekla bih da gotovo...

Listopad je, unatoč bolovanjima, prohujao, i na kraju nas ipak obradovao lijepim vremenom. Nema ljepšeg od jesenske šetnje, i zato smo iskoristili ove sunčane listopadske dane. Neki vole Osijek u proljeće, neki u ljeto, a meni je baš divan u jesen! Jesenske boje podsjećaju me na Stars Hallow, još samo nedostaju bundeve na svakom koraku! Ne volim ostavljati za sutra ono što mogu obaviti danas (osim ako je riječ o peglanju - njega ću ostaviti i za prekosutra), i nema zadovoljnije mene od one koja u petak složi hrpicu riješenih spisa! Vikend onda mogu započeti mirne duše. Ovaj tjedan išli smo u shopping, i to prvi shopping otkad naša zlatkica hoda. Što da vam kažem, preznojila sam se od hvatanja nje po trgovini, ali smo jaknicu i cipele ipak kupili - sad smo mirni cijelu zimu! Ovakva kupnja veseli me više od ikoje druge, pa makar na njene cipele potrošila više nego na svoje! Morala bih uložiti u make up i obnoviti kozmetičku torbicu (znate kako je to, uvijek ...

Majkama štošta predbacujemo - što nas nisu upisale u glazbenu školu, što nas nisu naučile kuhati, što su braći i sestrama više podilazile, ma jedan moj kolega majci predbacuje čak i to što mu nije stavljala Pampersice pa mu je guza bila vječito mokra, zbog čega je sad takav kakav jest! Kako bilo, majke su uvijek glavna tema na kaučima psihoterapeuta, a njihove se greške uvijek rado izvlače iz naftalina za nedjeljnim ručkom. Nije lako biti majka, a danas je teže nego ikada. Ako niste majka, mogli ste se u to uvjeriti gledajući film Bad moms. Da napomenem, film prikazuje samo 5% onoga s čime se mame moraju nositi svakodnevno. Htjele smo sve, e, pa evo nam sve - od jutra smo u pogonu, i ne gasimo se...pa ja se nikad ne gasim s obzirom da moja Franka radi i nocnu smjenu. Ubijamo se od posla, od planova, od organiziranja, od briga i strahova, zbog čega - zbog toga da nam se jednog dana jedna sitna pogreška nabije na nos, kao da nije dovoljno što svakog dana same sebe optužujemo za...