Preskoči na glavni sadržaj

O Božiću i izgubljenim trenucima

Svake godine u prosincu tražim prigodno štivo - čitam o božićnim kolačićima, božićnim puloverima, prelistavam Gjalskog i utjehu nalazim u Dickensu. Ove godine kupila sam, povodom blagdana, knjigu popularne Cecilije Ahern, čiji opus ne poznajem - baš da vidim u čemu je štos. Knjiga se reklamirala kao knjiga o čaroliji Božića, a zove se Svake godine.


OK, ima tu čarolije, no ne kakvu za Božić priželjkujemo. Radi se o zbirci priča. Prvu pripovijeda ukras anđela na božićnoj jelci, kojeg gospodar svake godine, kada ga za Božić posjete djeca, skida s tavana i postavlja na vrh jelke. Odande on promatra braću i sestre koji se svake godine sve više udaljuju jedni od drugih. Vjerujem da svi za Božić idete kući, vraćate se svojim prvim Božićima. Ali, nadam se da ne čekate blagdane da bi se susreli s obitelji, pretužna mi je ta pomisao - da su braća i sestre stranci jedni drugima, a da roditelje i njihovu prolaznost niti ne doživljavaju.

"Svake godine uvijek je sve isto, ali to isto uvijek je drukčije. A upravo je to ono što ljude toliko rastužuje...i tako usrećuje. To je gorko-slatka čarolija Božića. Drukčije je i čarobno i čudesno i svake godine obogaćeno ozračjem onoga što je nepotrebno rečeno i onoga što je nepotrebno prešućeno. Ne dolaze na vrata misleći na to, ali znam da odlaze s tom spoznajom, jer ovu su dani kad bridovi gube oštrinu, jezici bivaju oprečeni i smekšani, a oči se pune suzama koje kaplju, kap po kap, ne želeći nikada otići, ne želeći se oprostiti od ovih trenutaka u vječnoj čežnji da vrate dragocjene dane i sve ljude s kojima ih dijele."


Druge dvije priče nemaju veze s Božićem i pomalo su strašne. Pričaju o ogledalima koja kradu živote, i o izumitelju stroja koji čuva lijepa sjećanja (znate, obrnuto od onog stroja koji Jim Carreyu briše sjećanje na Kate Winslet). Pričice se brzo čitaju, ali to je sve, Cecilijina čarolija me nije dotaknula (iako je P.S. Volim te po minutaži plakanja najsrcedrapateljni film koji sam ikad gledala). Trudim se živjeti tako da ne žalim ni za čim, uvijek kažem što želim, što mi je na srcu, i dajem do znanja svima koliko mi u životu znače - jer je život, bar ovaj na zemlji, kratak, danas jesi, sutra nisi, i možda bismo trebali biti blaži jedni prema drugima. Hm, možda ove priče ipak jesu o božićnoj čaroliji, onoj koja ljude tjera da zagrle svoje voljene i ne puštaju ih bar do Nove godine.

"...No ne pitam vas zašto jer razumijem. Već znam zašto. Zato što znam zašto. Zato što znam kako trenutak može proletjeti - kako nešto uistinu želiš reći ili učiniti, ali budeš spriječen, a poslije bi se mogao rasprsnuti od žaljenja što nisi. I ljuti vas kad ljudi dođu ovamo i zažele glupa sjećanja kao to da su bili sportsli prvaci ili varali supruge sa zgodnijim ženama. Jer nije u tome smisao. Smisao je u tome da izgubljen trenutak bude onakav kakav bi bio da te nešto nije omelo ili da nisi bio tolika kukavica ili da si znao kako ti je taj propušten trenutak jedina prilika da kažeš ili učiniš što želiš. Ali to vam ne kažem jer znate da znam."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta