Preskoči na glavni sadržaj

O Božiću i izgubljenim trenucima

Svake godine u prosincu tražim prigodno štivo - čitam o božićnim kolačićima, božićnim puloverima, prelistavam Gjalskog i utjehu nalazim u Dickensu. Ove godine kupila sam, povodom blagdana, knjigu popularne Cecilije Ahern, čiji opus ne poznajem - baš da vidim u čemu je štos. Knjiga se reklamirala kao knjiga o čaroliji Božića, a zove se Svake godine.


OK, ima tu čarolije, no ne kakvu za Božić priželjkujemo. Radi se o zbirci priča. Prvu pripovijeda ukras anđela na božićnoj jelci, kojeg gospodar svake godine, kada ga za Božić posjete djeca, skida s tavana i postavlja na vrh jelke. Odande on promatra braću i sestre koji se svake godine sve više udaljuju jedni od drugih. Vjerujem da svi za Božić idete kući, vraćate se svojim prvim Božićima. Ali, nadam se da ne čekate blagdane da bi se susreli s obitelji, pretužna mi je ta pomisao - da su braća i sestre stranci jedni drugima, a da roditelje i njihovu prolaznost niti ne doživljavaju.

"Svake godine uvijek je sve isto, ali to isto uvijek je drukčije. A upravo je to ono što ljude toliko rastužuje...i tako usrećuje. To je gorko-slatka čarolija Božića. Drukčije je i čarobno i čudesno i svake godine obogaćeno ozračjem onoga što je nepotrebno rečeno i onoga što je nepotrebno prešućeno. Ne dolaze na vrata misleći na to, ali znam da odlaze s tom spoznajom, jer ovu su dani kad bridovi gube oštrinu, jezici bivaju oprečeni i smekšani, a oči se pune suzama koje kaplju, kap po kap, ne želeći nikada otići, ne želeći se oprostiti od ovih trenutaka u vječnoj čežnji da vrate dragocjene dane i sve ljude s kojima ih dijele."


Druge dvije priče nemaju veze s Božićem i pomalo su strašne. Pričaju o ogledalima koja kradu živote, i o izumitelju stroja koji čuva lijepa sjećanja (znate, obrnuto od onog stroja koji Jim Carreyu briše sjećanje na Kate Winslet). Pričice se brzo čitaju, ali to je sve, Cecilijina čarolija me nije dotaknula (iako je P.S. Volim te po minutaži plakanja najsrcedrapateljni film koji sam ikad gledala). Trudim se živjeti tako da ne žalim ni za čim, uvijek kažem što želim, što mi je na srcu, i dajem do znanja svima koliko mi u životu znače - jer je život, bar ovaj na zemlji, kratak, danas jesi, sutra nisi, i možda bismo trebali biti blaži jedni prema drugima. Hm, možda ove priče ipak jesu o božićnoj čaroliji, onoj koja ljude tjera da zagrle svoje voljene i ne puštaju ih bar do Nove godine.

"...No ne pitam vas zašto jer razumijem. Već znam zašto. Zato što znam zašto. Zato što znam kako trenutak može proletjeti - kako nešto uistinu želiš reći ili učiniti, ali budeš spriječen, a poslije bi se mogao rasprsnuti od žaljenja što nisi. I ljuti vas kad ljudi dođu ovamo i zažele glupa sjećanja kao to da su bili sportsli prvaci ili varali supruge sa zgodnijim ženama. Jer nije u tome smisao. Smisao je u tome da izgubljen trenutak bude onakav kakav bi bio da te nešto nije omelo ili da nisi bio tolika kukavica ili da si znao kako ti je taj propušten trenutak jedina prilika da kažeš ili učiniš što želiš. Ali to vam ne kažem jer znate da znam."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...