Preskoči na glavni sadržaj

Ovogodišnja inventura

Kraj je godine i većina nas preispituje svoj život - jesam li nekoga povrijedio, jesam li sijao mržnju, kakav sam bio prema samome sebi, jesam li bio ohol, licemjeran ili zavidan, ili sam bio sve od navedenog? Toliko vremena utrošimo razmišljajući o sebi, za to kao da uvijek imamo vremena, zar ne? Međutim, kad trebamo izanalizirati svoj odnos prema Bogu, eh, onda smo prezaposleni. U ovo predbožićno vrijeme lakše nam je otići na gradski trg pa popiti kuhano vino, nego se u tišini pripremiti za božićnu ispovijed i čiste duše dočekati Božić. Ipak, neprestano me baš ovogodišnji grijesi kopkaju i ne daju mi mira, a tiču se upravo odnosa prema Bogu. 


"Hoćete li odgajati djecu u vjeri?", pitao nas je svećenik pred oltarom prije više od dvije godine. "Hooooćemo!", odgovorili smo, ni ne sluteći što taj odgoj, a kamoli odgoj u vjeri, podrazumjeva. Otkad sam rodila, moj život se promijenio. Više nemam onu slobodu koju sve majke uzimaju zdravo za gotovo u svojim predmajčinskim godinama. Nemam privatnost - dok piškim, Franka kucka po vratima i viče "mama, mama, maaaamaaa" (a jedva sam čekala da me zazove - pa eto mi ga na!). Sve to mogu progutati, ali najteže mi pada što nemam vremena, nemam vremena za sebe i svoje misli, nemam vremena za Boga. Nemojte me krivo shvatiti, nisu moje misli nešto posebno, ali su moje, i potrebne su mi da bih donijela neke zaključke, skupila snagu, organizirala se, ili se bar izgubila u njima. Zbog tog nedostatka vremena trpi i moj život kao vjernika. Kad legnem u krevet, ne stignem se ni prekrstiti, već sam nokautirana. Pokušala sam moliti i ujutro, ali Franka to nanjuši pa se probudi i ukaka u tolikoj mjeri da je intervencija neodgodiva. Mogla bih se pomoliti putem do posla, ali moram smišljati što ćemo taj dan kuhati za ručak, što još treba kupiti, što moram na radnom mjestu obaviti... Ako ćemo o uživanju u svetoj misi, tu se još teže organiziram. Kad je beba mala, njeno spavanje se ne poklapa niti s jednim terminom mise, strepiš hoće li poželjeti sisati baš usred propovjedi, ili neće spavati u kolicima, ili bi se nunala, ili te iz takta izbaci onaj nekontrolirani plač zbog kojeg te svi na misi pogledaju razrogačenih očiju. Misliš, bit će bolje, bitno se truditi. A onda dijete dođe u fazu da želi puzati ili trčati po crkvi ili bi se baš nosilo (sa svojih 11 kila), i uhvatiš se da nisi čuo niti jednu riječ iz svećenikovih usta jer si u potpunosti skoncentriran na svoje zločesto dijete. I onda dolaziš na misu sve rjeđe. Ili prestaneš dolaziti. I ne možeš se iz toga iskobeljati.

Svi smo ponekad čangrizavi i preopterećeni stresnim tempom života i treba nam duhovno vodstvo. Za katolike, ispovijed je divna terapija i način da započneš život ispočetka. Ponekad zaboravimo koliko je Njegovo milosrđe veliko, i osuđujemo se sve dok nam netko ne ukaže da je tako malo potrebno da bismo se promjenili. Svećenik mi je ukazao na to da se tijekom života čovjekov odnos prema Bogu mijenja. Nešto, što je funkcioniralo prije godinu dana, ne mora funkcionirati danas. I bilo bi suludo očekivati da je drugačije. Svemu se u životu treba prilagoditi, pa tako i novom načinu komunikacije s Bogom. Koja revolucionarna ideja! Ne moramo moliti litanije, niti provesti pola dana u osami čitajući Sveto pismo, nekada je bolje i ostaviti dijete na čuvanju i otići sam na misu, a ponekad je i "Bože, pomozi" ili "Hvala Ti" dovoljno - sasvim dovoljno da bismo Boga darivali komadićem svog srca, a i sami se osjećali obdarenima. I ovog ću Božića posebnu pažnju obratiti na sve ono na čemu sam Bogu zahvalna, ne brinući se o onome što će biti sutra - jer Bog se za sutra pobrine, čak i kad ne pronađem vrijeme za Njega u svom životu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...