Preskoči na glavni sadržaj

Ovogodišnja inventura

Kraj je godine i većina nas preispituje svoj život - jesam li nekoga povrijedio, jesam li sijao mržnju, kakav sam bio prema samome sebi, jesam li bio ohol, licemjeran ili zavidan, ili sam bio sve od navedenog? Toliko vremena utrošimo razmišljajući o sebi, za to kao da uvijek imamo vremena, zar ne? Međutim, kad trebamo izanalizirati svoj odnos prema Bogu, eh, onda smo prezaposleni. U ovo predbožićno vrijeme lakše nam je otići na gradski trg pa popiti kuhano vino, nego se u tišini pripremiti za božićnu ispovijed i čiste duše dočekati Božić. Ipak, neprestano me baš ovogodišnji grijesi kopkaju i ne daju mi mira, a tiču se upravo odnosa prema Bogu. 


"Hoćete li odgajati djecu u vjeri?", pitao nas je svećenik pred oltarom prije više od dvije godine. "Hooooćemo!", odgovorili smo, ni ne sluteći što taj odgoj, a kamoli odgoj u vjeri, podrazumjeva. Otkad sam rodila, moj život se promijenio. Više nemam onu slobodu koju sve majke uzimaju zdravo za gotovo u svojim predmajčinskim godinama. Nemam privatnost - dok piškim, Franka kucka po vratima i viče "mama, mama, maaaamaaa" (a jedva sam čekala da me zazove - pa eto mi ga na!). Sve to mogu progutati, ali najteže mi pada što nemam vremena, nemam vremena za sebe i svoje misli, nemam vremena za Boga. Nemojte me krivo shvatiti, nisu moje misli nešto posebno, ali su moje, i potrebne su mi da bih donijela neke zaključke, skupila snagu, organizirala se, ili se bar izgubila u njima. Zbog tog nedostatka vremena trpi i moj život kao vjernika. Kad legnem u krevet, ne stignem se ni prekrstiti, već sam nokautirana. Pokušala sam moliti i ujutro, ali Franka to nanjuši pa se probudi i ukaka u tolikoj mjeri da je intervencija neodgodiva. Mogla bih se pomoliti putem do posla, ali moram smišljati što ćemo taj dan kuhati za ručak, što još treba kupiti, što moram na radnom mjestu obaviti... Ako ćemo o uživanju u svetoj misi, tu se još teže organiziram. Kad je beba mala, njeno spavanje se ne poklapa niti s jednim terminom mise, strepiš hoće li poželjeti sisati baš usred propovjedi, ili neće spavati u kolicima, ili bi se nunala, ili te iz takta izbaci onaj nekontrolirani plač zbog kojeg te svi na misi pogledaju razrogačenih očiju. Misliš, bit će bolje, bitno se truditi. A onda dijete dođe u fazu da želi puzati ili trčati po crkvi ili bi se baš nosilo (sa svojih 11 kila), i uhvatiš se da nisi čuo niti jednu riječ iz svećenikovih usta jer si u potpunosti skoncentriran na svoje zločesto dijete. I onda dolaziš na misu sve rjeđe. Ili prestaneš dolaziti. I ne možeš se iz toga iskobeljati.

Svi smo ponekad čangrizavi i preopterećeni stresnim tempom života i treba nam duhovno vodstvo. Za katolike, ispovijed je divna terapija i način da započneš život ispočetka. Ponekad zaboravimo koliko je Njegovo milosrđe veliko, i osuđujemo se sve dok nam netko ne ukaže da je tako malo potrebno da bismo se promjenili. Svećenik mi je ukazao na to da se tijekom života čovjekov odnos prema Bogu mijenja. Nešto, što je funkcioniralo prije godinu dana, ne mora funkcionirati danas. I bilo bi suludo očekivati da je drugačije. Svemu se u životu treba prilagoditi, pa tako i novom načinu komunikacije s Bogom. Koja revolucionarna ideja! Ne moramo moliti litanije, niti provesti pola dana u osami čitajući Sveto pismo, nekada je bolje i ostaviti dijete na čuvanju i otići sam na misu, a ponekad je i "Bože, pomozi" ili "Hvala Ti" dovoljno - sasvim dovoljno da bismo Boga darivali komadićem svog srca, a i sami se osjećali obdarenima. I ovog ću Božića posebnu pažnju obratiti na sve ono na čemu sam Bogu zahvalna, ne brinući se o onome što će biti sutra - jer Bog se za sutra pobrine, čak i kad ne pronađem vrijeme za Njega u svom životu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta