Preskoči na glavni sadržaj

Mali novogodišnji knjiški izazov

Sretna Nova godina! Novi početak je pred nama, i svaki pravi knjiški moljac pripremio je popis knjiga koje su must read u ovih 365 dana (yeah, we know how to party). Na moj knjiški challenge nadahnuli su me dragi ljudi s kojima provodim dane. Krenulo je sa blind datom s knjigom kojeg smo zaigrali povodom rođendana book cluba. Ja sam nepoznatom obdareniku zapakirala Tišina, rastanak Marice Bodrožić (baš lijepa i draga mi knjiga), a meni je netko spakovao knjigu Ako se usudite kraljice ljubića, za koju nisam nikada ranije niti čula, Kresley Cole. Bila sam baš vidno razočarana, jer stvarno ne čitam ljubiće, ali nisam je htjela zamjeniti - ta je knjiga pronašla put do mene i ima da je pročitam, ne zvala se ja...

Nakon tog nesretnog spoja ljubavnog romana i mene sirote, jedna od mojih šefica, kako volim reći, a točnije - moja mentorica, donijela mi je knjigu Dolores Clairborne - knjigu koja joj se iznimno svidjela, a čiji primjerak posjeduje. I već sam se krenula izvlačiti da stvarno nisam fan Stephena Kinga, i nikad to neću biti, kad mi je sinulo - pa od Kinga sam čitala jednu knjigu, i nije u redu da zbog klauna iz njegovog It zanemarim sve druge njegove uratke. Činjenica jest da volim Kinga na televiziji - obožavam Zelenu milju, Rose Red, pa čak i okrvavljenu Carrie, ali nisam poznavatelj njegove pisane riječi. Moje oduševljenje Dolores Clairborne rezultiralo je upravo ovim malim challengeom za 2017. godinu. Nikad ne reci nikad!


Neke knjige preporučile su mi sestre, neke sam dobila na poklon, neke su knjige o kojima se u prošloj godini pričalo, neke danas čitaju novi klinci, a jedno im je zajedničko - nekome su jako drage, nekome se sviđaju, a mene će natjerati da prestanem biti knjiški snob i zadrta klasičarka i da prihvatim sve žanrove lijepe književnosti - i da ostvarim prvu novogodišnju odluku - proširim vidike i svako malo izađem iz svoje comfort zone. Čitanjem ovih knjiga upoznat ću bolje svoje najbliže, razveselit ću dijete u sebi, produbiti svoju vjeru, možda se i napatiti, a možda i nahraniti dušu - tko zna! Bit će to pustolovina, o kojoj ćete, naravno, još čuti!


MALI KNJIŠKI IZAZOV 2017. GODINE

1. Knjiga koju mi je preporučila šefica - Dolores Claiborne Stephena Kinga

2. Knjiga koja je prošle godine nagrađena - Specijalna potreba Lade Vukić

3. Knjiga koju mi je muž poklonio za Božić - Born to run Brucea Springsteena

4. Knjiga koju sestra voli - De profundis Oscara Wildea

5. Knjiga koju sam dobila na book club rođendanu - Ako se usudite Kresley Cole

6. Knjiga koju mi je preporučila knjižničarka - Dostava rasutog tereta Antuna Vujića

7. Knjiga o kojoj mi je pričala prijateljica - Iskupljenje Francine Rivers

8. Knjiga koja je uvrštena u lektiru osnovne škole, a nije bila prije 20 godina - Paukova mreža E. B. White

9. Knjiga koju mi je preporučila sestra - Pisma starijeg đavla mlađem C. S. Lewisa

10. Knjiga koju voli moja mama - Mati Janka Matka


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...