Advent svuda, samo ne u srcu

Svima koji me poznaju i prate moj blog poznata je moja privrženost Gilmoreicama - nekima tek TV serija, a meni vječna utjeha i inspiracija. Prije 15 godina snimila sam na VHS kazetu epizodu Lorelai's first day at Chilton i zaljubila se u njihov brbljavi svijet, u taj odnos majke i kćeri, u gradić u kojem svak svakog zna. Otad su se Gilmoreice na dnevnoj bazi vrtile na našem TV ekranu, i često sam, ovisno o raspoloženju ili potrebi, birala točno određenu epizodu za koju sam znala da će me pokrenuti. Zajedno s Lorelai sanjala sam o savršenom muškarcu, zajedno s Rory planirala sam upis na fakultet... Malo je reći - uz Gilmoreice sam odrasla, zaljubila se, diplomirala, bila nezaposlena, zaposlila se, odselila na drugi kraj zemlje, položila pravosudni ispit, udala se za svoju prvu i jedinu ljubav, vratila se kući, postala majka.

Ipak, vijest o revivalu me zabrinula. Serija je završila, imala sam svoj closure, i sviđalo mi se što je kraj serije bio očekivan, bez iznenađenja, prirodan i nonšalantan poput svakodnevice. S vremenom, uzbuđenje je raslo, Gilmoreice su postajale mainstream, i ja sam se uhvatila da ne mogu dočekati nove epizode.

Savršeno se poklopilo da je na dan izlaska revivala moja najmlađa sestra došla iz Zagreba (srednja nam je ipak nedostajala) pa sam Gilmoreice mogla gledati kako priliči - u društvu nekoga tko ih voli kao i ja. OK, gotovo kao i ja. Odsutnu B. smo držale na razglasu jer je i ona pratila seriju, iako dislicirana od nas. Uz sprdanje i komentiranje (Paul - wtf?), bivale smo sve više razočarane. Tri dana nam je trebalo do odgledamo sve. Kritizirale smo štošta, ali se obradovale sitnicama koje su se provukle seriju prije desetak godina, a zadovoljne smo bile jedino Loganom koji je jedini muškarac koji može proći s majicom s v izrezom. Amen. Razgovarale smo o tome tko je naš Jess (team Jess forever), o Loganovom varanju koje je zapravo tako loganovsko, o Emily i tome što je potrebno da bi se čovjek promijenio, o onome što nam je bitno, što nam pomaže da ustanemo kad smo na dnu, o Divljini i o mjestima koja su naše happy mjesto. Godinama su Gilmoreice bile moj happy place, bijeg od stvarnosti. Rory me navukla i na nošenje knjige u torbi pa sam iz Stars Hollowa bježala u knjižnicu i gubila se na stranicama južnoameričkih autora. U Šibeniku sam punim plućima disala jedino u samostanskom vrtu svetog Lovre, okružena zelenilom koje je skrivalo more, kamen, krš i maslinu. Neprestano sam bila u potrazi za mjestom na kojem ću se smiriti, biti svoja, biti sretna...

Dok trčim na zornice u ovo predbožićno vrijeme (vijek stignem tek na zadnjih desetak minuta), ponovno razmišljam o onome što čini život potpunim - o onome circle of lifeu koji je Amy Sherman Palladino tako dobro zatvorila u zadnjim minutama oživljene TV serije (ridala sam krokodilske suze gotovo cijelu jesensku epizodu, one suze popraćene šmrkljima i ugly faceom, a sestra i muž su umirali od smijeha gledajući me). Gubimo se po svijetu, tražimo, neki izgubljeni, neki nađeni, a zaboravljamo da smo sretni samo na jednom mjestu - samo ondje gdje je naša obitelj. Ondje gdje smo doživjeli sretne, sramotne i žalosne trenutke, gdje smo niknulibi gdje smo pustili korijenje, ondje gdje smo grlili i ljubili, ondje gdje smo shvatili - nema ljubavi kao što je ona majčinska i očinska. Sada sam i sama majka, i ima dana kada mislim da je majčinstvo prevelik zalogaj za mene, kad padam s nogu jer želim da moja obitelj uživa u toplom domu i piti od jabuka, ali svejedno nema mjesta na kojem bih radije bila. I ne trebam ni lampice niti dekoracije (i otkad to svi bor kite početkom prosinca?!) da bih bila sretna, da bih osjetila toplinu Dolaska - svaki dan mi je topao i radostan, dok smo zajedno. Ne trebam Beč, ni Zagreb, ni Tvrđu, ne trebam pečene kobasice, ni kuhano vino - advent je u meni, u mom srcu, i u srcu mog muža i naše djevojčice. Jer sad znam - oni su moje sretno mjesto.