Preskoči na glavni sadržaj

Advent svuda, samo ne u srcu

Svima koji me poznaju i prate moj blog poznata je moja privrženost Gilmoreicama - nekima tek TV serija, a meni vječna utjeha i inspiracija. Prije 15 godina snimila sam na VHS kazetu epizodu Lorelai's first day at Chilton i zaljubila se u njihov brbljavi svijet, u taj odnos majke i kćeri, u gradić u kojem svak svakog zna. Otad su se Gilmoreice na dnevnoj bazi vrtile na našem TV ekranu, i često sam, ovisno o raspoloženju ili potrebi, birala točno određenu epizodu za koju sam znala da će me pokrenuti. Zajedno s Lorelai sanjala sam o savršenom muškarcu, zajedno s Rory planirala sam upis na fakultet... Malo je reći - uz Gilmoreice sam odrasla, zaljubila se, diplomirala, bila nezaposlena, zaposlila se, odselila na drugi kraj zemlje, položila pravosudni ispit, udala se za svoju prvu i jedinu ljubav, vratila se kući, postala majka.


Ipak, vijest o revivalu me zabrinula. Serija je završila, imala sam svoj closure, i sviđalo mi se što je kraj serije bio očekivan, bez iznenađenja, prirodan i nonšalantan poput svakodnevice. S vremenom, uzbuđenje je raslo, Gilmoreice su postajale mainstream, i ja sam se uhvatila da ne mogu dočekati nove epizode.


Savršeno se poklopilo da je na dan izlaska revivala moja najmlađa sestra došla iz Zagreba (srednja nam je ipak nedostajala) pa sam Gilmoreice mogla gledati kako priliči - u društvu nekoga tko ih voli kao i ja. OK, gotovo kao i ja. Odsutnu B. smo držale na razglasu jer je i ona pratila seriju, iako dislicirana od nas. Uz sprdanje i komentiranje (Paul - wtf?), bivale smo sve više razočarane. Tri dana nam je trebalo do odgledamo sve. Kritizirale smo štošta, ali se obradovale sitnicama koje su se provukle seriju prije desetak godina, a zadovoljne smo bile jedino Loganom koji je jedini muškarac koji može proći s majicom s v izrezom. Amen. Razgovarale smo o tome tko je naš Jess (team Jess forever), o Loganovom varanju koje je zapravo tako loganovsko, o Emily i tome što je potrebno da bi se čovjek promijenio, o onome što nam je bitno, što nam pomaže da ustanemo kad smo na dnu, o Divljini i o mjestima koja su naše happy mjesto. Godinama su Gilmoreice bile moj happy place, bijeg od stvarnosti. Rory me navukla i na nošenje knjige u torbi pa sam iz Stars Hollowa bježala u knjižnicu i gubila se na stranicama južnoameričkih autora. U Šibeniku sam punim plućima disala jedino u samostanskom vrtu svetog Lovre, okružena zelenilom koje je skrivalo more, kamen, krš i maslinu. Neprestano sam bila u potrazi za mjestom na kojem ću se smiriti, biti svoja, biti sretna...


Dok trčim na zornice u ovo predbožićno vrijeme (vijek stignem tek na zadnjih desetak minuta), ponovno razmišljam o onome što čini život potpunim - o onome circle of lifeu koji je Amy Sherman Palladino tako dobro zatvorila u zadnjim minutama oživljene TV serije (ridala sam krokodilske suze gotovo cijelu jesensku epizodu, one suze popraćene šmrkljima i ugly faceom, a sestra i muž su umirali od smijeha gledajući me). Gubimo se po svijetu, tražimo, neki izgubljeni, neki nađeni, a zaboravljamo da smo sretni samo na jednom mjestu - samo ondje gdje je naša obitelj. Ondje gdje smo doživjeli sretne, sramotne i žalosne trenutke, gdje smo niknulibi gdje smo pustili korijenje, ondje gdje smo grlili i ljubili, ondje gdje smo shvatili - nema ljubavi kao što je ona majčinska i očinska. Sada sam i sama majka, i ima dana kada mislim da je majčinstvo prevelik zalogaj za mene, kad padam s nogu jer želim da moja obitelj uživa u toplom domu i piti od jabuka, ali svejedno nema mjesta na kojem bih radije bila. I ne trebam ni lampice niti dekoracije (i otkad to svi bor kite početkom prosinca?!) da bih bila sretna, da bih osjetila toplinu Dolaska - svaki dan mi je topao i radostan, dok smo zajedno. Ne trebam Beč, ni Zagreb, ni Tvrđu, ne trebam pečene kobasice, ni kuhano vino - advent je u meni, u mom srcu, i u srcu mog muža i naše djevojčice. Jer sad znam - oni su moje sretno mjesto.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...