Preskoči na glavni sadržaj

Advent svuda, samo ne u srcu

Svima koji me poznaju i prate moj blog poznata je moja privrženost Gilmoreicama - nekima tek TV serija, a meni vječna utjeha i inspiracija. Prije 15 godina snimila sam na VHS kazetu epizodu Lorelai's first day at Chilton i zaljubila se u njihov brbljavi svijet, u taj odnos majke i kćeri, u gradić u kojem svak svakog zna. Otad su se Gilmoreice na dnevnoj bazi vrtile na našem TV ekranu, i često sam, ovisno o raspoloženju ili potrebi, birala točno određenu epizodu za koju sam znala da će me pokrenuti. Zajedno s Lorelai sanjala sam o savršenom muškarcu, zajedno s Rory planirala sam upis na fakultet... Malo je reći - uz Gilmoreice sam odrasla, zaljubila se, diplomirala, bila nezaposlena, zaposlila se, odselila na drugi kraj zemlje, položila pravosudni ispit, udala se za svoju prvu i jedinu ljubav, vratila se kući, postala majka.


Ipak, vijest o revivalu me zabrinula. Serija je završila, imala sam svoj closure, i sviđalo mi se što je kraj serije bio očekivan, bez iznenađenja, prirodan i nonšalantan poput svakodnevice. S vremenom, uzbuđenje je raslo, Gilmoreice su postajale mainstream, i ja sam se uhvatila da ne mogu dočekati nove epizode.


Savršeno se poklopilo da je na dan izlaska revivala moja najmlađa sestra došla iz Zagreba (srednja nam je ipak nedostajala) pa sam Gilmoreice mogla gledati kako priliči - u društvu nekoga tko ih voli kao i ja. OK, gotovo kao i ja. Odsutnu B. smo držale na razglasu jer je i ona pratila seriju, iako dislicirana od nas. Uz sprdanje i komentiranje (Paul - wtf?), bivale smo sve više razočarane. Tri dana nam je trebalo do odgledamo sve. Kritizirale smo štošta, ali se obradovale sitnicama koje su se provukle seriju prije desetak godina, a zadovoljne smo bile jedino Loganom koji je jedini muškarac koji može proći s majicom s v izrezom. Amen. Razgovarale smo o tome tko je naš Jess (team Jess forever), o Loganovom varanju koje je zapravo tako loganovsko, o Emily i tome što je potrebno da bi se čovjek promijenio, o onome što nam je bitno, što nam pomaže da ustanemo kad smo na dnu, o Divljini i o mjestima koja su naše happy mjesto. Godinama su Gilmoreice bile moj happy place, bijeg od stvarnosti. Rory me navukla i na nošenje knjige u torbi pa sam iz Stars Hollowa bježala u knjižnicu i gubila se na stranicama južnoameričkih autora. U Šibeniku sam punim plućima disala jedino u samostanskom vrtu svetog Lovre, okružena zelenilom koje je skrivalo more, kamen, krš i maslinu. Neprestano sam bila u potrazi za mjestom na kojem ću se smiriti, biti svoja, biti sretna...


Dok trčim na zornice u ovo predbožićno vrijeme (vijek stignem tek na zadnjih desetak minuta), ponovno razmišljam o onome što čini život potpunim - o onome circle of lifeu koji je Amy Sherman Palladino tako dobro zatvorila u zadnjim minutama oživljene TV serije (ridala sam krokodilske suze gotovo cijelu jesensku epizodu, one suze popraćene šmrkljima i ugly faceom, a sestra i muž su umirali od smijeha gledajući me). Gubimo se po svijetu, tražimo, neki izgubljeni, neki nađeni, a zaboravljamo da smo sretni samo na jednom mjestu - samo ondje gdje je naša obitelj. Ondje gdje smo doživjeli sretne, sramotne i žalosne trenutke, gdje smo niknulibi gdje smo pustili korijenje, ondje gdje smo grlili i ljubili, ondje gdje smo shvatili - nema ljubavi kao što je ona majčinska i očinska. Sada sam i sama majka, i ima dana kada mislim da je majčinstvo prevelik zalogaj za mene, kad padam s nogu jer želim da moja obitelj uživa u toplom domu i piti od jabuka, ali svejedno nema mjesta na kojem bih radije bila. I ne trebam ni lampice niti dekoracije (i otkad to svi bor kite početkom prosinca?!) da bih bila sretna, da bih osjetila toplinu Dolaska - svaki dan mi je topao i radostan, dok smo zajedno. Ne trebam Beč, ni Zagreb, ni Tvrđu, ne trebam pečene kobasice, ni kuhano vino - advent je u meni, u mom srcu, i u srcu mog muža i naše djevojčice. Jer sad znam - oni su moje sretno mjesto.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...