Preskoči na glavni sadržaj

Cin cin cin don don don!

U božićno vrijeme, primjetila sam, ljudi se doista raduju sitnicama. Vjerujem da vam ne treba ni Zagreb ni Beč da bi doživjeli čaroliju Božića. Gužva koja se stvara pred konkatedralom u 7 ujutro draža mi je od gužve u trgovačkom centru, pa sam ove godine sav shopping obavila u studenom. Iako su me dekoracije zločesto mamile, odlučila sam štimung u stanu, u kojem ionako sve stvari moraju stajati na najvišim policama, stvoriti sama. Brdo praznih staklenki iskoristila sam kao svijećnjake ili kao praktične spremnike za držanje ukrasa.


Nisam baš prespretna s rukama, ali napravila sam i čestitke - točnije, umetnula fotografiju naše male obitelji u okvir čestitke (8 komada s kovertama može se naći u DM-u po cijeni od 14 kuna). Obožavam božićne čestitke, to mi je važan običaj kojeg želim brižno čuvati dokle god je Hrvatske pošte.


Kod poklona se trudim biti praktična - uvijek je to nešto što je potrebno toj osobi i nešto što će ju razveseliti, ili joj barem zasladiti dan. Često poklanjam kolačiće koje pakiram u kutijice ili u staklene doze za bombone, čime ću ove godine , npr., darivati cimerice na poslu. Malo ljupkih vrpci i poklon je k'o bombonček!


S kolačima sam prilično dosadna - pečem isto što i ostatak zemlje. Raspucanci od čokolade (recept sa čokoladom za kuhanje, ne kakaom), rafaelo od bijele čokolade (vrhnje, čokolada i šećer), krancle (sa svinjskom masti) i mamina medena srca koja mi uvijek oduzmu najviše vremena, ali koja za mene predstavljaju duh prošlih Božića.

Mamina medena srca
2 jaja miksa se na vatri s 25 dkg šećera, doda se 45 dkg meda, makne se s vatre i doda 10 dkg maslaca, kilogram brašna, malo soli, cimeta, sode bikarbone. Tijesto se valja i vadi kalupićima. Peći na 180 stupnjeva par minuta. Ispadnu jako tvrdi, pa se ljepe domaćim pekmezom, a može se i preliti glazurom, nakon par dana će se opustiti i bit spremni za papanje!


Kad smo kod duhova prošlih Božića, ovoga tjedna sastančili smo na book clubu uz knjigu Božićna priča. Ukoliko mislite da nije vrijedna čitanja jer postoji tisuću ekranizacija, varate se. Dickensonov jezik nešto je posebno što niti jedna televizija ne može prikazati. Neponovljiva je to priča o starom Scroogeu koji samo zgrće i obrće, a koji nas može poučiti koječemu - kako učiniti čovječanstvo svojim poslom, jer rijetko koga u cijelosti ispunjava ono za što prima plaću, i kako se znati smijati samom sebi, i ne podsmjehivati drugima.

"Čovječanstvo je bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost,milostinja, opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojeg zanata bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!"


Baš u inat vrištećim lampicama i adventskom prežderavanju, poželjela sam curama organizirati božićnu večer uz topli žar svijeća, mirisni božićni kruh koji skriva obilje suhog slatkog voća, a i poklon je bio obvezan - praporci - za radosno kročenje po svijetu. Bilo je baš kako treba biti dok se čita Dickens - medno i mirisno. E, to je advent kakav ja volim!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...