Preskoči na glavni sadržaj

Da letim k'o mala ptica nebeska

"Nije istina da sam lagala, ja živim gore među pticama", skakutala sam pred televizorom dok je simpatična plavuša, uvijek nasmijana, pjevala u crvenom sakoiću koji je nosila svaka kulerica početkom devedesetih. "Ona ti je iz Našica, znaš?", rekla je usputno mama, a ja sam ostala u čudu - vauuuu, ako je Ivana Plechinger išla u moju školu, možda i ja jednog dana budem na televiziji!

Kad sam čula da je ta ista, uvijek sretna ptica nebeska, napisala knjigu, morala sam je pročitati - a moje oduševljenje nije splasnulo niti kad sam shvatila da je riječ o knjizi samopomoći.


Ne volim takve knjige, i ne volim da mi svatko soli pamet (iako razumijem onu "Kad naučiš - pouči drugoga"), ali Našičanki sam dala priliku. Lokal patriot bila i ostala.


OK, možda ćete u knjizi naći hrpu klišeja tipa "Moraš doživjeti kišu da bi vidio sunce", ali čak će vam se i oni činiti autentičnima u Ivaninom izričaju. Stilski je knjiga nesavršena, rekla bih da gotovo nije napisana, nego je baš ispričana, jer svaka riječ i svaka anegdota tako vjerno dočarava ženu koja je iskreno darovala čitatelju sve svoje slabosti, mane, strahove i tuge (patnje ne, jer patiti se ne mora, za razliku od tugovanja). Kao da joj čujem glas dok priča o svojim roditeljima (da, plakat ćete), o kojima sam u našem malom gradu uvijek čula samo lijepe riječi (Plechingeri su kod nas institucija, pogotovo Ivanin djed brico), o svom mužu i sinovima, o moru tuge čiji valovi su je tako dugo lomili, sve dok nije doživjela moždani udar i shvatila - svaki trenutak u našem životu je dar i treba ga proživjeti, i biti na njemu zahvalan. 

Sama nisam doživjela bolest ili takav veliki gubitak, ali ponekad mislim da je moj dolazak u Šibenik bio svojevrsni moždani udar, jer definitivno mi se sve u glavi izokrenulo i onda, nakon nekog vremena, ponovno presložilo i posložilo. Ne treba žaliti, treba cijeniti, ne treba se žaliti, treba se pokrenuti, zaljubiti se u rješenja (ipak, mislim da ne treba otpisati one koji imaju potrebu požaliti se!), ne treba se patiti (ali treba odžalovati), treba se radovati - i biti zahvalan. 

Često Ivana spominje zahvalnost i iako znam da nije vjernica, shvatila sam, čitajući Ono što ostaje uvijek ljubav je, da sam ja, najviše od svega, zahvalna Bogu što Ga imam u svom životu. Čak i kad je teško, i kad je bezizlazno, kad je preiscrpljujuće, znam da me Bog iskušava, da kao svaki otac izvlači iz mene najbolje, priprema me za teškoće koje me tek čekaju. Lakše je nama koji imamo takvu utjehu. Što god mi se dogodi u životu, znam da se čuda događaju kad mu se prepustim u ruke, i tako bih voljela da me svakog dana, bar na tren, preplavi ta zahvalnost, da mi izbije sav teret iz ruku, i da poletim - kao mala ptica nebeska.


P.S. Torta je Božić na tanjuriću, smislila ju je Filipa Sorko koja ovih dana iskače iz paštete, a recept možete pronaći na blogu cutieandpie.blogspot.com simpatične Kristine!

Primjedbe

  1. Pripreme za Boćić su već započele, vidim. <3 Drago mi je da ti se sviđa. ;)
    A ovaj post tvoj i osvrt na knjigu mi je došao danas ko naručen...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bas sam jucer narucila novi adventski vijenac :) Bas mi je drago!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit