Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam plakala zbog jedne Marine

Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen!


Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka. 


Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije. 


Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jednog lika stvoriti napeto štivo koje nećete progutati, nego koje će proždrjeti vas.


Često preporuku za knjigu pišem na pola čitanja, u strahu da ne pokvarim doživljaj budućih čitatelja, ali ovu sam morala pročitati cijelu da bih stekla dojam - jer zbilja ništa nije kao što se čini. Ništa i nitko.


Knjiga govori o usamljenosti. Malo je reći - usamljenosti. Govori o ženi koja je sama sa svojim mislima, u kojima proživljava veliku ljubavnu dramu i samu sebe uvjerava da će se ono o čemu misli i ostvariti. Volim o sebi misliti kao o stabilnoj osobi, ali mi je strašno koliko sam se u liku ove usamljenice pronašla. Neke njene rečenice u potpunosti razumijem, s nekim njenim razmišljanjima se u potpunost slažem, prečesto s njom suosjećam, pa čak imam i zloglasni crveni kaput! Knjiga mi je na mahove izazivala paniku, tjerala me da se dvaput osvrćem preko ramena dok hodam stubištem zgrade, intrigirala me do besvijesti, a u puno navrata me potpuno izbezumila. Plakala sam dok sam je čitala iako se u njoj nije zbio niti jedan tužan događaj. Ali, ta usamljenost...bila mi je preteška.

Ne znam dožive li svi takve osjećaje u životu, ali meni su itekako poznati. U Šibeniku sam živjela takvim životom (bez uznemiravanja susjeda, doduše), i još uvijek mi je teško sjetiti se zime u onoj maloj hladnoj sobi u kojoj me nitko nikada nije čekao. Sada živim u obitelji, sretna sam i ovakva me knjiga samo podsjeća da budem zahvalna na svemu što imam. Voljela bih da su svi koji ovo čitaju sretni, da nisu usamljeni, da znaju da i njihov život nekome vrijedi, da znaju da su potrebni, i da svakom tužnom danu dođe kraj. Vrijeme ne liječi sve rane, ali usamljene može ozdraviti.


"Shvatila sam da ja, za razliku od Georgea Baileya iz filma, nikome ne bih nedostajala. Da skočim s mosta, samo bi nekoliko ljudi primijetilo da me nema, a neki bi čak osjetili i olakšanje. Recimo, Zvonko koji više nikome ne bi dugovao novac. Magda koja ne bi morala strepiti hoće li me negdje sresti. Po mome bi se životu mogao snimiti "Grozan život" - tako sam mislila sinoć kad sam uplakana otišla na spavanje. Baš me spopala tuga i jad i nisam se dugo mogla smiriti ni zaspati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...