Preskoči na glavni sadržaj

Da letim k'o mala ptica nebeska

"Nije istina da sam lagala, ja živim gore među pticama", skakutala sam pred televizorom dok je simpatična plavuša, uvijek nasmijana, pjevala u crvenom sakoiću koji je nosila svaka kulerica početkom devedesetih. "Ona ti je iz Našica, znaš?", rekla je usputno mama, a ja sam ostala u čudu - vauuuu, ako je Ivana Plechinger išla u moju školu, možda i ja jednog dana budem na televiziji!

Kad sam čula da je ta ista, uvijek sretna ptica nebeska, napisala knjigu, morala sam je pročitati - a moje oduševljenje nije splasnulo niti kad sam shvatila da je riječ o knjizi samopomoći.


Ne volim takve knjige, i ne volim da mi svatko soli pamet (iako razumijem onu "Kad naučiš - pouči drugoga"), ali Našičanki sam dala priliku. Lokal patriot bila i ostala.


OK, možda ćete u knjizi naći hrpu klišeja tipa "Moraš doživjeti kišu da bi vidio sunce", ali čak će vam se i oni činiti autentičnima u Ivaninom izričaju. Stilski je knjiga nesavršena, rekla bih da gotovo nije napisana, nego je baš ispričana, jer svaka riječ i svaka anegdota tako vjerno dočarava ženu koja je iskreno darovala čitatelju sve svoje slabosti, mane, strahove i tuge (patnje ne, jer patiti se ne mora, za razliku od tugovanja). Kao da joj čujem glas dok priča o svojim roditeljima (da, plakat ćete), o kojima sam u našem malom gradu uvijek čula samo lijepe riječi (Plechingeri su kod nas institucija, pogotovo Ivanin djed brico), o svom mužu i sinovima, o moru tuge čiji valovi su je tako dugo lomili, sve dok nije doživjela moždani udar i shvatila - svaki trenutak u našem životu je dar i treba ga proživjeti, i biti na njemu zahvalan. 

Sama nisam doživjela bolest ili takav veliki gubitak, ali ponekad mislim da je moj dolazak u Šibenik bio svojevrsni moždani udar, jer definitivno mi se sve u glavi izokrenulo i onda, nakon nekog vremena, ponovno presložilo i posložilo. Ne treba žaliti, treba cijeniti, ne treba se žaliti, treba se pokrenuti, zaljubiti se u rješenja (ipak, mislim da ne treba otpisati one koji imaju potrebu požaliti se!), ne treba se patiti (ali treba odžalovati), treba se radovati - i biti zahvalan. 

Često Ivana spominje zahvalnost i iako znam da nije vjernica, shvatila sam, čitajući Ono što ostaje uvijek ljubav je, da sam ja, najviše od svega, zahvalna Bogu što Ga imam u svom životu. Čak i kad je teško, i kad je bezizlazno, kad je preiscrpljujuće, znam da me Bog iskušava, da kao svaki otac izvlači iz mene najbolje, priprema me za teškoće koje me tek čekaju. Lakše je nama koji imamo takvu utjehu. Što god mi se dogodi u životu, znam da se čuda događaju kad mu se prepustim u ruke, i tako bih voljela da me svakog dana, bar na tren, preplavi ta zahvalnost, da mi izbije sav teret iz ruku, i da poletim - kao mala ptica nebeska.


P.S. Torta je Božić na tanjuriću, smislila ju je Filipa Sorko koja ovih dana iskače iz paštete, a recept možete pronaći na blogu cutieandpie.blogspot.com simpatične Kristine!

Primjedbe

  1. Pripreme za Boćić su već započele, vidim. <3 Drago mi je da ti se sviđa. ;)
    A ovaj post tvoj i osvrt na knjigu mi je došao danas ko naručen...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bas sam jucer narucila novi adventski vijenac :) Bas mi je drago!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta