Japanske mačkonjige

Neki dan je moja prvorođena napisala svoj prvi školski sastavak na temu jeseni. U njemu nije bilo ni šuštanja lišća ni kestenjara na uglu - samo kišni pločnik i jedno napušteno mače koje je tražilo dom. Dakle, mace su nam posvuda - mace u bilježnicama, mace na bilježnicama, mace na posteljini, na jastucima, na šalicama, mace na majicama, Mačkolačić u krevetu, Mačkorena među igračkama, mace, mace, mace. Ne znam odakle djetetu ta ljubav prema mačkama, je li to stvar senzibiliteta ili trenda - znam samo da joj od matere nije. Prema mačkama sam distancirana, a i one prema mnom, osjete mačke, bar im to moram priznati. Zato, kad je Ivana predložila da u Vinskim mušicama čitamo "Putne zapise jednog mačka", pomislila sam, kako to najčešće u klubu biva: "Ovu knjigu nikad ne bih pročitala da nije book cluba!"

Iako je Youtube pun pozitivnih reakcija (booktuberi svi su redom ridali čitajući ju) na ovaj hit japanske produkcije, a svjetskih razmjera, roman pisan iz perspektive mačka nije me ni najmanje zanimao. Uostalom, Google, why are there so many japanese books about cats?

"This may be because, in Japanese culture specifically, cats are thought to be positive figures that bring good luck or fortune. For example, Japan has a famous legend cited as maneki-neko (beckoning cat) that stemmed from a story during the Edo period.

"In 1905, Natsume Sōseki wrote a short story from the point of view of a cat who observed Japanese culture on Sōseki's behalf and commented on it, while maintaining the overly-formal speech pattern of a noble. Readers were delighted and craved more. It soon became a book, and so I Am a Cat opened the floodgates for what would become something of a hallmark of Japanese literature in general: the cat."

OK, pripremi se, možeš ti to. Skuhaj cappucino od lješnjaka (zaboravi pumpkin spice, nije ti ovo Amerika!), pusti "Tapestry" (Carole King je utjelovljenje jeseni, a na naslovnici je sa svojim mačkom Telemachusom, ICYDK), zavali se u fotelju, prepusti se, nek te mačak vodi.

Mačak koji je pripovjedač ove pripovijesti u početku nema ime. On je tek lutalica koja se mota po parkiralištu. Kad samodopadnog mačka udari auto, Satoru mekog srca primit će ga k sebi i tako će njih dvojica živjeti u miru i blagostanju. The end. Šala mala - tu priča tek počinje! Nakon tih pet godina, Satoru iz nekog (prozirnog, doduše) razloga mora pronaći novi dom za mačka pa se diljem Japana susreće s prijateljima iz djetinjstva koje (iako ima karakter sveca) nije ni čuo ni vidio godinama. Najprije posjećuje prijatelja Kosukea iz osnovne škole, pa prijatelja Yoshiminea iz više škole, pa par prijatelja, Sugia i Chikako, iz srednje škole, a naposljetku i svoju tetku Niriko. O osobama s kojima se susreće saznajemo od mačka, koji se sad zove Nana (sedam, japanski), a o Satoruu i njegovom životu punom tragičnih, ali i dirljivih momenata saznajemo od njegovih prijatelja.

Nana nije naročito ni pronicljiv ni emotivan, prema Satoruu osjeća zahvalnost. Praktičan je i tu i tamo otkriva kakvu mačju osobinu koja se čitatelju može učiniti simpatičnom (kao npr., naviku mačaka da sjede na kutiji televizora, zbog čega su im noviji televizori beskorisni), ali njegov jezik nije me privolio na mačkosvijet - čitajući, pomislila sam da njegove riječi zvuče kao da ih je pisala AI.

Roman je ispisan jednostavnim rečenicama koje predstavljaju odlomke pa ni u jednom trenutku nisam uspjela uroniti u priču skromnog i dobrodušnog Satorua. Sjetila sam se i "Prije nego što se kava ohladi", koja je pisana u istoj maniri - sjajna ideja, a izvedba površna, odveć lepršava, amaterska.

Hiro Arikawa po zanimanju je "light novelist", veli Wikipedia. Baš tako - ovaj roman spada u perolaku kategoriju i dvanaestogodišnja inačica mene možda bi ga i voljela, ali odrasla verzija mene odavno od književnosti traži više od bajkovite priče o mačku koji tijekom putovanja života dolazi do velikih spoznaja (kad mi zafali životinjske mudrosti, posegnem za Medom Winniejem). Savršeni likovi kao što je Satoru neuvjerljivi su mi - uz njih ne mogu rasti, od njih ne mogu učiti, s njima se ne mogu poistovjetiti. Japanski stoicizam i suh tekst iscrpili su me i ostavili potpuno ravnodušnom - mrzim kad se to dogodi.

Čitatelji se očito ne boje emocija, plaču nad kojekakvim pričicama - ali, u potrazi za onima koje nam mijenjaju perspektive i živote, ja uvijek kopam dalje i dublje. Po mom (nimalo) skromnom sudu, ako želite plakati nad životom drugog čovjeka (pa i nad svojim), preporučila bih, npr. "Na kraju dana" ili "Na zapadu ništa novo", a ako tražite uvjerljivu perspektivu kućnog ljubimca, potražite "Flush", simpatični roman Virginije Woolf pisan iz perspektive psa Elizabeth Barrett Browning, engleske pjesnikinje iz 19. stoljeća. To je moja vrsta literature, što god mačke i Mušice mislile o tome.