Preskoči na glavni sadržaj

Nikad ju neću zaboraviti

Rijetko se događa da, nakon što pogledam film, poželim pročitati njegov književni predložak. Ali, nakon što sam pogledala "Na Zapadu ništa novo" (2022), živo me zanimalo kako je Erich Maria Remarque, Nijemac živopisnog imena i životopisa, koncipirao knjigu po kojoj je snimljen dramatični film koji prati nekoliko perspektiva, a čija glazba i režija su na mene ostavili dojam. Naravno, morala sam pribaviti staro izdanje ovog romana iz 1966. (izdavač Otokar Keršovani), koje izgleda kao da je prošlo sito i rešeto, a kad sam uvidjela da je ovaj klasik uglavljen u svega 190 stranica, mom čuđenju nije bilo kraja.


"Nalazimo se devet kilometara iza linije fronta", rečenica je kojom - s neba pa u rebra - započinje priča Paula Bojmera (moje izdanje pisano je "po Vuku", pa ću ja i ovaj osvrt pisati tako). Punih želudaca, nekoliko se njemačkih vojnika primirilo na improviziranim klozetima usred livade na zapadnom frontu. Oni čitaju pisma svojih najmilijih dok vrše nuždu (figurativno i doslovno), još uvijek neiskvareni i naivni, spremni dati živote za svoju domovinu (ali ne i državu?). Paul je ondje sa svojim razrednim kolegama - neki od njih još uvijek sa sobom vuku školske udžbenike, hvataju priliku za ponavljanje gradiva, jer rat će se uskoro okončati pa si valja priskrbiti neko zanimanje. Paula odlikuje djetinja neustrašivost zbog koje čitatelju brzo priraste k srcu - iako vojnik, on još uvijek umije prepoznati ljepotu cvijeta i uživati u milom zvuku pčela na livadi. Njegovo prvo lice jednine izrazito je razumno i uvjerljivo (jasno je k'o dan da autor piše iz osobnog iskustva) - čitatelj mu se smjesta ili predaje ili donosi odluku da se ne upušta u čitanje ovog romana. Jer moglo bi biti pogubno, za sve uključene.

Dok prepričava anegdote svojih suboraca, u Paulovu glasu počinje se nazirati ogorčenost, strah, pa i očaj - on sazrijeva čitatelju pred očima. Shvaća da su prevareni - da su im autoriteti u redengotima govorili o služenju državi kao o nečemu najvišem, iako su oni su saznali "da je strah od smrti najviši", jasno mu je da će o njima kao o kukavicama ili dezerterima govoriti oni koji na ratištu nisu ni bili.


"Gvozdena omladina!" Omladina? Nijedan od nas nema više od dvadeset godina. Ali mladi? Omladina? Već odavno je svršeno s tim. Mi smo stari ljudi."

"Gledam svoje čizme. Velike su i glomazne, hlače su uvučene u njih; kad čovjek ustane izgleda debeo i snažan u tim širokim čunkovima. Ali kad idemo na kupanje i svučemo se, odjednom naše noge i naša ramena postaju tanka. Tada više nismo vojnici nego skoro djeca i teško se može povjerovati da smo u stanju da nosimo ranac. Neobično je to kad smo goli: postajemo civili pa se skoro tako i osjećamo."

Suočen s gubitkom drugova, Paul promišlja o svom životu, svojoj mladosti, i svojoj upropaštenoj budućnosti. On drži da stariji vojnici lakše podnose rat, jer ga shvaćaju kao prekid života kojeg su poznavali, dok oni, omladina, koju "nisu još uhvatili korijena", ne poznaju ništa od života koji su živjeli. Gertrude Stein je možda prva Hemingwayevu svitu nazvala "izgubljenom generacijom", ali Remarque je taj koji je najpreciznije opisao njihovu izgubljenost, približio je nama, koji konjske krikove na ratištu, vatromet na horizontu, topovske groznice i mrtva uplakana lica u blatu ne mogu ni zamisliti zavaljeni u svojim naslonjačima. Poslije borbe Paul pada u neku vrstu transa - tiho se prisjeća drvoreda starih topola koje je volio kao dijete, pod kojima je provodio dane s prijateljima. Obuzme ga tuga jer se takva bezbrižnost ponoviti neće - beznadnost je gotovo opipljiva u ovom dijelu teksta, manje podnošljivija nego prikaz otvorenih rana i zvuk škrgutanja zubi proždrljivih štakora koji vojnicima otimaju hljeb.

"Mi nikad nismo bili pretjerano nježni u porodici. To nije običaj kod siromašnog svijeta, koji mora mnogo da radi i koji ima mnogo briga. On čak tako nešto ne može ni da shvati, on ne voli da suviše uvjerava u nešto što je već poznato. Kad meni majka kaže "mili moj dečko", to je isto toliko kao kad koja druga kaže ne znam šta. Ja znam da je ona tegla kompota od jagoda već mjesecima jedina u kući i da ju je majka sačuvala za mene, kao i biskvite koje mi pruža i koji su već ustajali. Sigurno ih je dobila nekom zgodnom prilikom i odmah sačuvala za mene."

Zavoljela sam Paula - on je uglađeni, smireni momak, njegov glas ne dršće, jer on nije uplašen, nego se neprestano nalazi u nevjerici, negdje između jave i noćne more. Moram priznati, čitala sam ovaj roman distancirana sve do Paulovog povratka kući na dopust - ne pretjerujem kad kažem da sam suzama smočila list na kojem se mladi vojnik sastaje sa svojom boležljivom majkom. On glumi stamenog ratnika, a zapravo je dječak željan utjehe, zaštite, ljubavi (Ne svodi li se život uvijek na to - na vječitu borbu lica koje glumi neustrašivost i stisnutih usnica preplašenog djeteta željnog zagrljaja?) Od čega su sazdane duše mladih vojnika, hoće li pokleknuti pod vremenom koje se neumorno tare o njihove snove, odnoseći zauvijek žar njihove mladost?


Vrijedi li boriti se za život, čak i kad se život svede na prosto disanje? - pitanje je koje sam si postavljala čitajući ovaj, po mom mišljenju, najljepši antiratni roman ikada napisan. Svaka Paulova riječ, svaki Paulov zarez, i svaka Paulova točka jasno progovaraju, poput mantre nad krvavim poljima besmisla ("Na frontu nema tišine.") - bez obzira na sve - vrijedi. Itekako vrijedi.

"- Rat nas je pokvario za bilo šta. Ne želimo više da osvajamo svjetove. Mi smo bjegunci. Bjegunci od sebe. Od vlastitog života. Imali smo osamnaest godina i počinjali da volimo svijet i život; ali smo morali da pucamo na njih. Prva granata koja je udarila raznijela je naše srce. Mi smo odvojeni od rada, aktivnosti i progresa. Ne vjerujemo više u to; vjerujemo u rat."

"Čovjek može da podnosi strahote sve dok samo savija glavu pod njima, ali ubijaju ako se o njima razmišlja." 

"Pa čak i kad bi nam vratili taj kutak iz naše mladosti, ne bismo više znali šta ćemo s njim."


Fotografije sam snimila prošlog vikenda, u prigorskom mjestu Preseka. 
Nisam mogla odoljeti ovom zlatnom polju, i bistrom nebu. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...