Vjerovali ili ne, moja karijera pisca započela je pričicom o ptičici. Išla sam tada u 4. d razred i moja učiteljica Katica moj je tekst o kućnom ljubimcu, papigici tigrici, dala objaviti u školskim novinama. Bila sam ponosna na sebe, ali još više sam se ponosila svojim Kikijem koji je bio poznat po tome što je noću vikao "Mama!" i time maltretirao moju mamu. Ne bi mi roditelji nikada dopustili kućnog ljubimca, odgojeni su u kućama gdje se životinjama divilo samo na tanjuru, ali Kikija sam uhvatila u našem dvorištu jednog tmurnog dana, dok je bježao svojim prijašnjim vlasnicima, pa su mu se čak i oni smilovali. Bilo nam je suđeno. I tako je krenuo moj niz - Elvira Looney tunes style. Nakon Kikija, kojeg smo pokopali uz sve počasti na travnjaku (moj prijatelj, kontroverzni umjetnik našeg susjedstva, čak je izradio križ s imenom), bio je tu Kiki II, nimfa koju smo pokopali u kukuruzima. Imali smo i mačku jedno 24 sata, dok ju nije rastrgala susjedina sijamska mačka, pa još nekoliko papigica, a vrhunac svega bio je moj jedini pas - naša Sofija. Moj tata oduvijek ima loš osjećaj za tajming, a ponajbolje ga je dokazao sa Sofijom - štenetom kojeg mi je poklonio za maturu, nakon koje sam pakirala kofere i selila u Osijek na studij. Mislim, tata, stvarno.
Nisam nikad u potpunosti razumjela Sofiju. Znala je mirno sjediti kraj mene na vrhu našeg voćnjaka, gledajući susjede i dan kako se pripremaju za noć - tad sam joj se osjećala bliskom i vjerovala sam da je zadovoljna svojim psećim životom, ali najčešće je bila divlja, brza, samo je htjela skakati po jarcima i žvakati čvarke, a nitko od nas nije imao vremena, niti živaca da bi ju disciplinirao. Puštali smo joj sve na volju, i uvijek prigovarali što je neposlušna, ali kad je uginula, svi smo plakali. Jer njen život govorio je nešto o nama, kao i njena smrt. Nismo mi bili ljudi za životinje.
Nisam imala psa otkad je Sofija uginula. Vjerojatno ga nikad više ni neću imati, ali uvijek ću zavidjeti onima koji su psima dali priliku da iz njih izvuku ono najbolje. Vlasnici pasa moraju biti opušteni ljudi, ta njima ne smetaju nered, ni dlake po kauču. Moraju biti i požrtvovni na granici s ludilom jer ja s djetetom ne idem u šetnju dok kiša pljušti ili je vani debeli minus. Moraju biti empatični i nesebični, moraju uvijek stavljati druge na prvo mjesto. Mora da su uvijek sretni jer imaju nekoga svoga, nekoga tko će ih saslušati.
Mora da su sretni - osim ako su Virginia Woolf, koja je bila vlasnica nekoliko pasa, da se razumijemo.
Naime, englesko vrijeme ponukalo me da u ruke uzmem nešto englesko, nešto ljupko i opuštajuće pa sam posegnula za Virginijom Woolf i njenom knjigom Flush: biografija, zanimljivom pričom o engleskoj pjesnikinji iz 19. stoljeća, Elizabeth Barrett Browning, ispričanoj iz perspektive njenog riđeg koker španijela, nadahnutoj stvarnim događajima i osobama, i psima. I Elizabeth i Virginia gajile su posebnu ljubav upravo prema riđoj vrsti pasmine iz Španjolske, a koja je kasnije priznata kao engleski koker španijel, pa ne čudi da se Virginia odlučila odati počast velikoj pjesnikinji gledajući je očima njenog ljubimca.
Virginia Woolf jedna je od vodećih figura modernizma u književnosti, predstavnica romana struje svijesti, a značajna je i kao borac za ženska prava te je smatraju majkom feminističke esejistike. Za razliku od svoje braće, ona je školovana kod kuće, te je uvijek zamjerala ocu na nedostatku formalnog obrazovanja, pa ne čudi da se svojim djelima borila protiv predrasuda i degradacije žena u društvu. Nije osporavala da žena piše ženskim pismom, ali je vjerovala da su najbolji književnici sposobni svijet vidjeti iz muške i ženske perspektive. Iznimno je cijenila Shakespeara, Jane Austen i Prousta, a Elizabeth Barrett Browning, koja, također, nije imala formalno obrazovanje, cijenila je zbog njene neumorne borbe protiv ropstva i dječjeg rada. Ipak, ono što je Virginiju posebnu nadahnulo petsto je romantičnih pisama koje su izmjenili Elizabeth i njen muž Robert Browning. Upravo je njihov susret centralni događaj Flushevog života. Naime, Elizabeth je bolovala od bolova u kralješnici i uz opijum, koji joj je doktor propisao, morala je odmarati u kući svog oca. U vrijeme kad joj je bilo najteže, na dar je dobila Flusha koji se, zbog ljubavi prema njoj, odrekao i sunca i zraka, i dane je provodio na dnu njenog kreveta u spavaćoj sobi na katu, u Ulici Wimpole, broj. 50, u Londonu. Sudbonosni susret sa čovjekom sa žutim rukavicama promijenit će Elizabethin život, ali i život njenog španijela kojem je Virginia Woolf, duhovito i simpatično, udahnula život sedamdesetak godina nakon smrti njegove poznate vlasnice. Osim romanse, Flush je bio i svjedokom kontradiktornog društva Londona u 19. stoljeću, pa je Virginia, namjerno ili hotimice, u ovom lovable romanu uspjela i iskritizirati englesko društvo, zbog čega Flush: biografija, može biti zanimljiv, ne samo ljubiteljima pasa, nego i povjesničarima i književnim kritičarima, podsjećajući još jednom na genij Virgnije Woolf, velike književnice koja je, vjerovali ili ne, svoju karijeru književnice započela pisanjem osmrtnice obiteljskom psu.
"Bila je napisala tu pjesmu jednog dana prije mnogo godina u Ulici Wimpole kad je bila vrlo nesretna. Godine su prošle; sada je sretna. Počela je starjeti, a i Flush također. Nagnula se nad njega na trenutak. Njeno lice širokih usta i velikih očiju, uokvireno teškim uvojcima, još uvijek je bilo čudnovato nalik na njegovo. Razdvojeni, no načinjeni u istom kalupu, upotpunjavali su možda ono što je bilo potisnuto u onom drugom. No ona je bila žena; on je bio pas."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)