Preskoči na glavni sadržaj

Pseći i ženski život

Vjerovali ili ne, moja karijera pisca započela je pričicom o ptičici. Išla sam tada u 4. d razred i moja učiteljica Katica moj je tekst o kućnom ljubimcu, papigici tigrici, dala objaviti u školskim novinama. Bila sam ponosna na sebe, ali još više sam se ponosila svojim Kikijem koji je bio poznat po tome što je noću vikao "Mama!" i time maltretirao moju mamu. Ne bi mi roditelji nikada dopustili kućnog ljubimca, odgojeni su u kućama gdje se životinjama divilo samo na tanjuru, ali Kikija sam uhvatila u našem dvorištu jednog tmurnog dana, dok je bježao svojim prijašnjim vlasnicima, pa su mu se čak i oni smilovali. Bilo nam je suđeno. I tako je krenuo moj niz - Elvira Looney tunes style. Nakon Kikija, kojeg smo pokopali uz sve počasti na travnjaku (moj prijatelj, kontroverzni umjetnik našeg susjedstva, čak je izradio križ s imenom), bio je tu Kiki II, nimfa koju smo pokopali u kukuruzima. Imali smo i mačku jedno 24 sata, dok ju nije rastrgala susjedina sijamska mačka, pa još nekoliko papigica, a vrhunac svega bio je moj jedini pas - naša Sofija. Moj tata oduvijek ima loš osjećaj za tajming, a ponajbolje ga je dokazao sa Sofijom - štenetom kojeg mi je poklonio za maturu, nakon koje sam pakirala kofere i selila u Osijek na studij. Mislim, tata, stvarno. 

Nisam nikad u potpunosti razumjela Sofiju. Znala je mirno sjediti kraj mene na vrhu našeg voćnjaka, gledajući susjede i dan kako se pripremaju za noć - tad sam joj se osjećala bliskom i vjerovala sam da je zadovoljna svojim psećim životom, ali najčešće je bila divlja, brza, samo je htjela skakati po jarcima i žvakati čvarke, a nitko od nas nije imao vremena, niti živaca da bi ju disciplinirao. Puštali smo joj sve na volju, i uvijek prigovarali što je neposlušna, ali kad je uginula, svi smo plakali. Jer njen život govorio je nešto o nama, kao i njena smrt. Nismo mi bili ljudi za životinje.

Nisam imala psa otkad je Sofija uginula. Vjerojatno ga nikad više ni neću imati, ali uvijek ću zavidjeti onima koji su psima dali priliku da iz njih izvuku ono najbolje. Vlasnici pasa moraju biti opušteni ljudi, ta njima ne smetaju nered, ni dlake po kauču. Moraju biti i požrtvovni na granici s ludilom jer ja s djetetom ne idem u šetnju dok kiša pljušti ili je vani debeli minus. Moraju biti empatični i nesebični, moraju uvijek stavljati druge na prvo mjesto. Mora da su uvijek sretni jer imaju nekoga svoga, nekoga tko će ih saslušati.



Mora da su sretni - osim ako su Virginia Woolf, koja je bila vlasnica nekoliko pasa, da se razumijemo.

Naime, englesko vrijeme ponukalo me da u ruke uzmem nešto englesko, nešto ljupko i opuštajuće pa sam posegnula za Virginijom Woolf i njenom knjigom Flush: biografija, zanimljivom pričom o engleskoj pjesnikinji iz 19. stoljeća, Elizabeth Barrett Browning, ispričanoj iz perspektive njenog riđeg koker španijela, nadahnutoj stvarnim događajima i osobama, i psima. I Elizabeth i Virginia gajile su posebnu ljubav upravo prema riđoj vrsti pasmine iz Španjolske, a koja je kasnije priznata kao engleski koker španijel, pa ne čudi da se Virginia odlučila odati počast velikoj pjesnikinji gledajući je očima njenog ljubimca.  

Virginia Woolf jedna je od vodećih figura modernizma u književnosti, predstavnica romana struje svijesti, a značajna je i kao borac za ženska prava te je smatraju majkom feminističke esejistike. Za razliku od svoje braće, ona je školovana kod kuće, te je uvijek zamjerala ocu na nedostatku formalnog obrazovanja, pa ne čudi da se svojim djelima borila protiv predrasuda i degradacije žena u društvu. Nije osporavala da žena piše ženskim pismom, ali je vjerovala da su najbolji književnici sposobni svijet vidjeti iz muške i ženske perspektive. Iznimno je cijenila Shakespeara, Jane Austen i Prousta, a Elizabeth Barrett Browning, koja, također, nije imala formalno obrazovanje, cijenila je zbog njene neumorne borbe protiv ropstva i dječjeg rada. Ipak, ono što je Virginiju posebnu nadahnulo petsto je romantičnih pisama koje su izmjenili Elizabeth i njen muž Robert Browning. Upravo je njihov susret centralni događaj Flushevog života. Naime, Elizabeth je bolovala od bolova u kralješnici i uz opijum, koji joj je doktor propisao, morala je odmarati u kući svog oca. U vrijeme kad joj je bilo najteže, na dar je dobila Flusha koji se, zbog ljubavi prema njoj, odrekao i sunca i zraka, i dane je provodio na dnu njenog kreveta u spavaćoj sobi na katu, u Ulici Wimpole, broj. 50, u Londonu. Sudbonosni susret sa čovjekom sa žutim rukavicama promijenit će Elizabethin život, ali i život njenog španijela kojem je Virginia Woolf, duhovito i simpatično, udahnula život sedamdesetak godina nakon smrti njegove poznate vlasnice. Osim romanse, Flush je bio i svjedokom kontradiktornog društva Londona u 19. stoljeću, pa je Virginia, namjerno ili hotimice, u ovom lovable romanu uspjela i iskritizirati englesko društvo, zbog čega Flush: biografija, može biti zanimljiv, ne samo ljubiteljima pasa, nego i povjesničarima i književnim kritičarima, podsjećajući još jednom na genij Virgnije Woolf, velike književnice koja je, vjerovali ili ne, svoju karijeru književnice započela pisanjem osmrtnice obiteljskom psu.

"Bila je napisala tu pjesmu jednog dana prije mnogo godina u Ulici Wimpole kad je bila vrlo nesretna. Godine su prošle; sada je sretna. Počela je starjeti, a i Flush također. Nagnula se nad njega na trenutak. Njeno lice širokih usta i velikih očiju, uokvireno teškim uvojcima, još uvijek je bilo čudnovato nalik na njegovo. Razdvojeni, no načinjeni u istom kalupu, upotpunjavali su možda ono što je bilo potisnuto u onom drugom. No ona je bila žena; on je bio pas."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...