Preskoči na glavni sadržaj

Pseći i ženski život

Vjerovali ili ne, moja karijera pisca započela je pričicom o ptičici. Išla sam tada u 4. d razred i moja učiteljica Katica moj je tekst o kućnom ljubimcu, papigici tigrici, dala objaviti u školskim novinama. Bila sam ponosna na sebe, ali još više sam se ponosila svojim Kikijem koji je bio poznat po tome što je noću vikao "Mama!" i time maltretirao moju mamu. Ne bi mi roditelji nikada dopustili kućnog ljubimca, odgojeni su u kućama gdje se životinjama divilo samo na tanjuru, ali Kikija sam uhvatila u našem dvorištu jednog tmurnog dana, dok je bježao svojim prijašnjim vlasnicima, pa su mu se čak i oni smilovali. Bilo nam je suđeno. I tako je krenuo moj niz - Elvira Looney tunes style. Nakon Kikija, kojeg smo pokopali uz sve počasti na travnjaku (moj prijatelj, kontroverzni umjetnik našeg susjedstva, čak je izradio križ s imenom), bio je tu Kiki II, nimfa koju smo pokopali u kukuruzima. Imali smo i mačku jedno 24 sata, dok ju nije rastrgala susjedina sijamska mačka, pa još nekoliko papigica, a vrhunac svega bio je moj jedini pas - naša Sofija. Moj tata oduvijek ima loš osjećaj za tajming, a ponajbolje ga je dokazao sa Sofijom - štenetom kojeg mi je poklonio za maturu, nakon koje sam pakirala kofere i selila u Osijek na studij. Mislim, tata, stvarno. 

Nisam nikad u potpunosti razumjela Sofiju. Znala je mirno sjediti kraj mene na vrhu našeg voćnjaka, gledajući susjede i dan kako se pripremaju za noć - tad sam joj se osjećala bliskom i vjerovala sam da je zadovoljna svojim psećim životom, ali najčešće je bila divlja, brza, samo je htjela skakati po jarcima i žvakati čvarke, a nitko od nas nije imao vremena, niti živaca da bi ju disciplinirao. Puštali smo joj sve na volju, i uvijek prigovarali što je neposlušna, ali kad je uginula, svi smo plakali. Jer njen život govorio je nešto o nama, kao i njena smrt. Nismo mi bili ljudi za životinje.

Nisam imala psa otkad je Sofija uginula. Vjerojatno ga nikad više ni neću imati, ali uvijek ću zavidjeti onima koji su psima dali priliku da iz njih izvuku ono najbolje. Vlasnici pasa moraju biti opušteni ljudi, ta njima ne smetaju nered, ni dlake po kauču. Moraju biti i požrtvovni na granici s ludilom jer ja s djetetom ne idem u šetnju dok kiša pljušti ili je vani debeli minus. Moraju biti empatični i nesebični, moraju uvijek stavljati druge na prvo mjesto. Mora da su uvijek sretni jer imaju nekoga svoga, nekoga tko će ih saslušati.



Mora da su sretni - osim ako su Virginia Woolf, koja je bila vlasnica nekoliko pasa, da se razumijemo.

Naime, englesko vrijeme ponukalo me da u ruke uzmem nešto englesko, nešto ljupko i opuštajuće pa sam posegnula za Virginijom Woolf i njenom knjigom Flush: biografija, zanimljivom pričom o engleskoj pjesnikinji iz 19. stoljeća, Elizabeth Barrett Browning, ispričanoj iz perspektive njenog riđeg koker španijela, nadahnutoj stvarnim događajima i osobama, i psima. I Elizabeth i Virginia gajile su posebnu ljubav upravo prema riđoj vrsti pasmine iz Španjolske, a koja je kasnije priznata kao engleski koker španijel, pa ne čudi da se Virginia odlučila odati počast velikoj pjesnikinji gledajući je očima njenog ljubimca.  

Virginia Woolf jedna je od vodećih figura modernizma u književnosti, predstavnica romana struje svijesti, a značajna je i kao borac za ženska prava te je smatraju majkom feminističke esejistike. Za razliku od svoje braće, ona je školovana kod kuće, te je uvijek zamjerala ocu na nedostatku formalnog obrazovanja, pa ne čudi da se svojim djelima borila protiv predrasuda i degradacije žena u društvu. Nije osporavala da žena piše ženskim pismom, ali je vjerovala da su najbolji književnici sposobni svijet vidjeti iz muške i ženske perspektive. Iznimno je cijenila Shakespeara, Jane Austen i Prousta, a Elizabeth Barrett Browning, koja, također, nije imala formalno obrazovanje, cijenila je zbog njene neumorne borbe protiv ropstva i dječjeg rada. Ipak, ono što je Virginiju posebnu nadahnulo petsto je romantičnih pisama koje su izmjenili Elizabeth i njen muž Robert Browning. Upravo je njihov susret centralni događaj Flushevog života. Naime, Elizabeth je bolovala od bolova u kralješnici i uz opijum, koji joj je doktor propisao, morala je odmarati u kući svog oca. U vrijeme kad joj je bilo najteže, na dar je dobila Flusha koji se, zbog ljubavi prema njoj, odrekao i sunca i zraka, i dane je provodio na dnu njenog kreveta u spavaćoj sobi na katu, u Ulici Wimpole, broj. 50, u Londonu. Sudbonosni susret sa čovjekom sa žutim rukavicama promijenit će Elizabethin život, ali i život njenog španijela kojem je Virginia Woolf, duhovito i simpatično, udahnula život sedamdesetak godina nakon smrti njegove poznate vlasnice. Osim romanse, Flush je bio i svjedokom kontradiktornog društva Londona u 19. stoljeću, pa je Virginia, namjerno ili hotimice, u ovom lovable romanu uspjela i iskritizirati englesko društvo, zbog čega Flush: biografija, može biti zanimljiv, ne samo ljubiteljima pasa, nego i povjesničarima i književnim kritičarima, podsjećajući još jednom na genij Virgnije Woolf, velike književnice koja je, vjerovali ili ne, svoju karijeru književnice započela pisanjem osmrtnice obiteljskom psu.

"Bila je napisala tu pjesmu jednog dana prije mnogo godina u Ulici Wimpole kad je bila vrlo nesretna. Godine su prošle; sada je sretna. Počela je starjeti, a i Flush također. Nagnula se nad njega na trenutak. Njeno lice širokih usta i velikih očiju, uokvireno teškim uvojcima, još uvijek je bilo čudnovato nalik na njegovo. Razdvojeni, no načinjeni u istom kalupu, upotpunjavali su možda ono što je bilo potisnuto u onom drugom. No ona je bila žena; on je bio pas."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...