Dora Pejačević uvijek je bila dio naših života. Išla sam u Osnovnu školu Dore Pejačević i ponosila se prvom hrvatskom skladateljicom, kao i svaki Našičanin. U školi smo dobili bilježnice s Dorinim likom uz koji su bile vezane riječi književnika, koji je odrastao u Velimirovcu kraj Našica, Ante Gardaša. Sviđalo mi se što je u našem gradu živjela princeza, i što se u mojoj školi školovao pisac čije knjige smo čitali za lektiru.
Zapis na brezovoj kori
U mirisu cvijeća, u tišini breza,
kao bijeli ljiljan u pjeni od zlata
živjela je ovdje našička princeza,
obasjana maštom i svjetlom sonata.
I pošla je stazom do zvijezda, do sunca,
u snu kratkom što se samo jednom sniva,
kao slap što pada s visoka vrhunca
i što, padajući, sve sjajniji biva.
Kao sjajna zvijezda što najljepše sija
dok u ponor tamni sa visina pada,
u čarobnom svijetu svojih simfonija
živjela je naglo… i umrla mlada…
U šapatu vjetra, u šumoru breza,
svijaju se nježno dvije bijele ruke,
dok, sasvim polako slavonska princeza
prelazi u glazbu, u svjetlost i zvuke.
Ovu tužnu priču o nesretnoj Dori
nosio je vjetar kroz slavonske ravni
i ostade zapis na brezovoj kori
kao vječni spomen, kao spomen davni…
Anto Gardaš
Kasnije, kad sam naučila više o Dori, kad sam shvatila koliko je bila talentirana, kad sam saznala da njezine skladbe izvode glazbenici diljem svijeta, kad sam čula da nije htjela biti pokopana kao netko plave krvi, makar to značilo da bude odvojena od obitelji - zavoljela sam Doru još više. Kao srednjoškolka sam volontirala u gradskoj knjižnici, koja je tad bila smještena u dvorcu, i imala sam privilegiju lutati dvorcem, obići ga od podruma do tavana. Dok mi je parket škripao pod nogama, uvijek sam zamišljala razgovore koje su Pejačevići vodili, gotovo sam mogla čuti kuckanje čaša, zvuk klavira, zavirivala sam kroz prozore znajući da je ovaj pogled i Doru inspirirao na stvaranje. Znate, odrastati u gradu velikog umjetnika moćna je stvar koja umije nahraniti svaki mladi um.
A hrani ga i danas, jer pohrlila sam u svoj rodni kraj čim je novoobnovljeni dvorac Pejačević otvorio vrata! Podijelit ću i s vama par informacija i fotografija, čisto da napasete oči i da vam proradi znatiželja. Pa kaže!
"U novom postavu kroz prvu fazu ambijentalno su obnovljeni saloni obitelji Pejačević s originalnim namještajem i umjetninama s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada su Pejačevići bili na vrhuncu svoje moći i kada je u njemu živjela i prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević. Dijelovi namještaja i umjetnine vraćeni su u Našice u suradnji s Muzejom Slavonije i Muzejom likovne umjetnosti Osijek. U donjem dijelu, odnosno suterenu nalazi se Glazbeni salon s Dorinim klavirom i knjižnica obitelji Pejačević, a reprezentativni saloni koji svaki nosi naziv prema dominantnoj boji zidova – plavi, zeleni, crveni i žuti nalaze se u originalnim prostorima u prizemlju Dvorca. Uz njih u prizemlju je izložena i cjelovita spavaća soba (Dorine bake Gabrijele). Istočni dio suterena i dio podruma i dalje će koristiti dvije udruge – Hrvatsko kulturno društvo „Lisinski” Našice i Gradska glazba, a na zapadnoj strani podruma uređen je prostor za domjenke", piše na web stranici grada Našica.
Radno vrijeme Zavičajnog muzeja za posjetitelje bit će od utorka do subote od 10 do 16 sati. Moram napomenuti da trenutno muzeju nedostaju legende eksponata pa predlažem da stalni postav obiđete uz plaćeno stručno vodstvo. Obilazak traje oko 45 minuta. Kasnije nemojte propustiti obići perivoj obitelji Pejačević - po mom mišljenju, najljepši je u jesen (čak i kad nije u top formi, što se tiče održavanja). Dobrodošli!
Fotografije: Dvorac i perivoj obitelji Pejačević u Našicama, by Šljokičasta mama i Šljokičasta kćer
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)