Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu, neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika.
"Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali kad bih bio prisiljen pokušati pogoditi, rekao bih da je upravo odsutnost očite dramatike ili spektakularnosti ono što ljepotu naše zemlje izdvaja kao posebnu. Bitna je u ovom slučaju smirenost te ljepote, njezin smisao za suzdržanost. Kao daje zemlja na neki način svjesna vlastite ljepote, vlastite veličine, pa ne osjeća potrebu da je posvuda izvikuje."
Ova knjiga jest objavljena 1989., ali bila je, zahvaljujući Anthonyju Hopkinsu i Emmi Thompson, vjerujem, popularna tijekom cijelog desetljeća koje je uslijedilo pa ću je čitati u sklopu svog izazova - "The '90s" (zanimljivo, i njezinoj posudbi orkestrirala je ista knjižničarka koja mi je nostalgično komentirala Roberta Redforda i "Čovjek koji je šaptao konjima" - i ovaj put me pitala: "Joj jeste li gledali film?").
Priča počinje u engleskoj kući, Darlington Hallu, u kojoj razgovaraju Amerikanac, novi vlasnik kuće, i batler Stevenson, pripadak kuće, koji je nekoć služio čuvenom lordu Darlingtonu, koji je neslavno završio i čije je imanje rasprodano nakon Drugog svjetskog rata. Novi laid-back gazda predlaže Stevensonu da uzme nekoliko slobodnih dana, da odmori, iskoristi slobodno vrijeme jer će i on sam izbivati neko vrijeme iz kuće pa mu batlerove usluge neće biti potrebne. Stevenson ne bi na to nikada pristao, odveć je lojalan i predan službi, ali u posljednje vrijeme "zanemario je potrebu da sebi ostavi marginu", odnosno, zadao si je previše posla pa su se dogodile greške u obavljanju njegovih dužnosti - zbog čega je odlučio razmotriti prijedlog svog poslodavca, izrečen u najboljoj namjeri. Osim toga, bit će to savršena prilika da se susretne s gospođicom Kenton, koja je nekoć bila domaćica u Darlington Hallu i s kojom je surađivao sve dok nije objavila da se udaje. Iz pisma gospođice Kenton, kojeg je nedavno primio, da se naslutiti da njezin brak nije idealan, pa se Stevens nada da će se gospođica Kenton vratiti u Darlington Hall - da mu rastereti službu, naravno, nikako ne iz privatnih razloga, Bože sačuvaj.
Stevenson uvijek brine o tuđim nagnućima i pomno bira trenutak, njegove riječi nikad nisu ni dvosmislene ni neprimjerene i one nikad ne izazivaju nelagodu kod sugovornika, a neukusne šale ga sablažnjavaju. On poznaje opću kulturu i snalazi se u "jezičnim frazama" - koristi sintagme kao što su "usuđujem se ustvrditi s pouzdanjem", "ako mi je to dopušteno", "ne bi bilo pristojno od mene" - i mogla bih ga slušati danima. Pismo Kazua Ishigura krasi dostojanstvena nježnost kakva je rijetka u književnosti, osjetno je da mu je Charlotte Bronte jedna od omiljenih autora. Autor je elokventan, protagonist je samozatajan i interesantan, ali glatkoća i elegancija kojom je tekst istkan obaraju s nogu.
Stevenson mi je na samom početku prirastao k srcu, savršeno sam ga razumjela - cijenim potrebu za redom i disciplinom, osobnu odgovornost, poštivanje hijerarhije, pravila i ograničenja koja određeni posao nosi sa sobom. (Doduše, voljela bih vjerovati da me, za razliku od Stevensona, profesionalna ograničenja ne onesposobljuje da razlikujem dobro od zla i da postupam u skladu s tim razlikama). No, s vremenom je moja simpatija prema Stevensonu kopnila jer je teško gajiti simpatiju prema onima koji idu linijom manjeg otpora - Stevenson ne mora donositi odluke, ne mora se uhvatiti u koštac s pogreškama. On zadržava dostojanstvo (a uzor mu je njegov dostojanstveni otac, "veliki batler"), no matter what.
"Usuđujem se ustvrditi sljedeće: "dostojanstvo" se u biti temelji na batlerovoj sposobnosti da svoje profesionalno biće ne odbacuje i ne zamjenjuje privatnim ni na najmanji poticaj. Za osobe koje su tome sklone, obavljati dužnost batlera nalik je glumi u nekoj opereti: netko te gurne, malo se spotakneš i fasada se ruši otkrivajući pod sobom glumca. Veliki su batleri veliki zbog svoje sposobnosti da uđu u svoju profesionalnu ulogu, i da uđu u nju do kraja; oni se ne daju smesti vanjskim zbivanjima, ma kako bila iznenadna, alarmantna ili mučna. Svoju stručnost oni nose kao što fino odgojen gospodin nosi odijelo..."
S vremenom, Stevenson mi je postao iritantan - učinilo mi se kukavicom koja se skriva iz svoje službe i dužnosti (krijem li se i ja ponekad iza svojih dužnosti?), neznalica koja idealizira oca, "osobu nesvakidašnjih odlika", iako ga nije imao potrebu držati za ruku na samrtnoj postelji. Stevenson je glumac - osoba koja nikad ne izlazi iz lika, koja rigidno skriva svoja čuvstva. Dok putuje Engleskom, razmišlja o svom iskustvu, neprestano se osvrće i uvjerava se da tu nema mjesta žalu, a kad napokon susretne gospođicu Kenton, njemu je "uglavnom bilo izvanredno ugodno ponovno je vidjeti". Čitajući ovaj besprijekorno napisan roman, pomislila sam da je riječ o najtužnijoj priči ikada ispričanoj - priči o čovjeku koji nikada nije ni griješio, ni riskirao, ni strahovao niti volio. Roman o načelima u koja se kunemo, a koja nam umiju razoriti jedinu priliku za životu koju imamo. Naročito me rastužio kraj kojeg je inspirirala pjesma Toma Waitsa, "Ruby's Arms" - taj kratak trenutak koji obećava, a potom se rasplinjuje.
Znam da joj je naslov "Na kraju dana", ali zdravije je ovu knjigu čitati u jutarnjoj izmaglici, kad se dan budi, prije nego se ulicom prolomi lom stakla u kamionu za odvoz smeća, prije nego se začuje rujanski dječji plač iz jaslica, prije nego veslači polože vesla na Dravu, prije nego buka grada zagluši buku misli, prije nego se u kosti uvuče bojazan od protraćenog dana, protraćenog života.
"Budimo načisto s nečim: batlerova je dužnost da dobro služi. Njegova dužnost nije da se miješa u velika pitanja nacije i države. Činjenica je da će takva velika pitanja uvijek biti izvan moći razumijevanja ljudi kao što ste vi ili ja, i oni među koji žele ostaviti nekog traga u životu moraju spoznati kako ćemo to najbolje učiniti ako se usredotočimo na ono što jest unutar našega područja; to će reći, ako usredotočimo sve svoje snage na to da pružimo najbolje usluge onoj velikoj gospodi u čijim rukama uistinu leži sudbina civilizacije."
"Osobno sam poznavao barem dva čovjeka iz svoje struke, obojicu znatnih sposobnosti, koji su išli od jednog poslodavca do drugog, vječno nezadovoljni, i nikad se nigdje nisu mogli skrasiti, dok mi se napokon nisu posve izgubili iz vida. Uopće nije čudno da se tako nešto može dogoditi. Jer u praksi, naime, naprosto nije moguće prihvatiti takvo kritičko stajalište prema svom poslodavcu, a istodobno mu dobro služiti. Nije riječ samo o tome da čovjek naprosto ne može biti kadar udovoljiti brojnim zahtjevima službovanja na višoj razini ako mu pozornost odvraćaju takva pitanja; naime, a to je bitno, batleru kojt neprestano pokušava formulirati vlastita "određena mišljenja" o poslovima svog poslodavca nužno ce nedostajati jedna osobina koja je neizbježna za sve dobre stručnjake u ovom poslu: naime, lojalnost."
Fotografije: Europska avenija u Osijeku by Šljokičasta žena
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)