Preskoči na glavni sadržaj

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu, neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika.



"Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali kad bih bio prisiljen pokušati pogoditi, rekao bih da je upravo odsutnost očite dramatike ili spektakularnosti ono što ljepotu naše zemlje izdvaja kao posebnu. Bitna je u ovom slučaju smirenost te ljepote, njezin smisao za suzdržanost. Kao daje zemlja na neki način svjesna vlastite ljepote, vlastite veličine, pa ne osjeća potrebu da je posvuda izvikuje."

Ova knjiga jest objavljena 1989., ali bila je, zahvaljujući Anthonyju Hopkinsu i Emmi Thompson, vjerujem, popularna tijekom cijelog desetljeća koje je uslijedilo pa ću je čitati u sklopu svog izazova - "The '90s" (zanimljivo, i njezinoj posudbi orkestrirala je ista knjižničarka koja mi je nostalgično komentirala Roberta Redforda i "Čovjek koji je šaptao konjima" - i ovaj put me pitala: "Joj jeste li gledali film?").

Priča počinje u engleskoj kući, Darlington Hallu, u kojoj razgovaraju Amerikanac, novi vlasnik kuće, i batler Stevenson, pripadak kuće, koji je nekoć služio čuvenom lordu Darlingtonu, koji je neslavno završio i čije je imanje rasprodano nakon Drugog svjetskog rata. Novi laid-back gazda predlaže Stevensonu da uzme nekoliko slobodnih dana, da odmori, iskoristi slobodno vrijeme jer će i on sam izbivati neko vrijeme iz kuće pa mu batlerove usluge neće biti potrebne. Stevenson ne bi na to nikada pristao, odveć je lojalan i predan službi, ali u posljednje vrijeme "zanemario je potrebu da sebi ostavi marginu", odnosno, zadao si je previše posla pa su se dogodile greške u obavljanju njegovih dužnosti - zbog čega je odlučio razmotriti prijedlog svog poslodavca, izrečen u najboljoj namjeri. Osim toga, bit će to savršena prilika da se susretne s gospođicom Kenton, koja je nekoć bila domaćica u Darlington Hallu i s kojom je surađivao sve dok nije objavila da se udaje. Iz pisma gospođice Kenton, kojeg je nedavno primio, da se naslutiti da njezin brak nije idealan, pa se Stevens nada da će se gospođica Kenton vratiti u Darlington Hall - da mu rastereti službu, naravno, nikako ne iz privatnih razloga, Bože sačuvaj.




Stevenson uvijek brine o tuđim nagnućima i pomno bira trenutak, njegove riječi nikad nisu ni dvosmislene ni neprimjerene i one nikad ne izazivaju nelagodu kod sugovornika, a neukusne šale ga sablažnjavaju. On poznaje opću kulturu i snalazi se u "jezičnim frazama" - koristi sintagme kao što su "usuđujem se ustvrditi s pouzdanjem", "ako mi je to dopušteno", "ne bi bilo pristojno od mene" - i mogla bih ga slušati danima. Pismo Kazua Ishigura krasi dostojanstvena nježnost kakva je rijetka u književnosti, osjetno je da mu je Charlotte Bronte književni uzor. Autor je elokventan, protagonist je samozatajan i interesantan, ali glatkoća i elegancija kojom je tekst istkan obaraju s nogu.

Stevenson mi je na samom početku prirastao k srcu, savršeno sam ga razumjela - cijenim potrebu za redom i disciplinom, osobnu odgovornost, poštivanje hijerarhije, pravila i ograničenja koja određeni posao nosi sa sobom. (Doduše, voljela bih vjerovati da me, za razliku od Stevensona, profesionalna ograničenja ne onesposobljuje da razlikujem dobro od zla i da postupam u skladu s tim razlikama). No, s vremenom je moja simpatija prema Stevensonu kopnila jer je teško gajiti simpatiju prema onima koji idu linijom manjeg otpora - Stevenson ne mora donositi odluke, ne mora se uhvatiti u koštac s pogreškama. On zadržava dostojanstvo (a uzor mu je njegov dostojanstveni otac, "veliki batler"), no matter what.

"Usuđujem se ustvrditi sljedeće: "dostojanstvo" se u biti temelji na batlerovoj sposobnosti da svoje profesionalno biće ne odbacuje i ne zamjenjuje privatnim ni na najmanji poticaj. Za osobe koje su tome sklone, obavljati dužnost batlera nalik je glumi u nekoj opereti: netko te gurne, malo se spotakneš i fasada se ruši otkrivajući pod sobom glumca. Veliki su batleri veliki zbog svoje sposobnosti da uđu u svoju profesionalnu ulogu, i da uđu u nju do kraja; oni se ne daju smesti vanjskim zbivanjima, ma kako bila iznenadna, alarmantna ili mučna. Svoju stručnost oni nose kao što fino odgojen gospodin nosi odijelo..."



S vremenom, Stevenson mi je postao iritantan - učinilo mi se kukavicom koja se skriva iz svoje službe i dužnosti (krijem li se i ja ponekad iza svojih dužnosti?), neznalica koja idealizira oca, "osobu nesvakidašnjih odlika", iako ga nije imao potrebu držati za ruku na samrtnoj postelji. Stevenson je glumac - osoba koja nikad ne izlazi iz lika, koja rigidno skriva svoja čuvstva. Dok putuje Engleskom, razmišlja o svom iskustvu, neprestano se osvrće i uvjerava se da tu nema mjesta žalu, a kad napokon susretne gospođicu Kenton, njemu je "uglavnom bilo izvanredno ugodno ponovno je vidjeti". Čitajući ovaj besprijekorno napisan roman, pomislila sam da je riječ o najtužnijoj priči ikada ispričanoj - priči o čovjeku koji nikada nije ni griješio, ni riskirao, ni strahovao niti volio. Roman o načelima u koja se kunemo, a koja nam umiju razoriti jedinu priliku za životu koju imamo. Naročito me rastužio kraj kojeg je inspirirala pjesma Toma Waitsa, "Ruby's Arms" - taj kratak trenutak koji obećava, a potom se rasplinjuje.

Znam da joj je naslov "Na kraju dana", ali zdravije je ovu knjigu čitati u jutarnjoj izmaglici, kad se dan budi, prije nego se ulicom prolomi lom stakla u kamionu za odvoz smeća, prije nego se začuje rujanski dječji plač iz jaslica, prije nego veslači polože vesla na Dravu, prije nego buka grada zagluši buku misli, prije nego se u kosti uvuče bojazan od protraćenog dana, protraćenog života.

"Budimo načisto s nečim: batlerova je dužnost da dobro služi. Njegova dužnost nije da se miješa u velika pitanja nacije i države. Činjenica je da će takva velika pitanja uvijek biti izvan moći razumijevanja ljudi kao što ste vi ili ja, i oni među koji žele ostaviti nekog traga u životu moraju spoznati kako ćemo to najbolje učiniti ako se usredotočimo na ono što jest unutar našega područja; to će reći, ako usredotočimo sve svoje snage na to da pružimo najbolje usluge onoj velikoj gospodi u čijim rukama uistinu leži sudbina civilizacije."



"Osobno sam poznavao barem dva čovjeka iz svoje struke, obojicu znatnih sposobnosti, koji su išli od jednog poslodavca do drugog, vječno nezadovoljni, i nikad se nigdje nisu mogli skrasiti, dok mi se napokon nisu posve izgubili iz vida. Uopće nije čudno da se tako nešto može dogoditi. Jer u praksi, naime, naprosto nije moguće prihvatiti takvo kritičko stajalište prema svom poslodavcu, a istodobno mu dobro služiti. Nije riječ samo o tome da čovjek naprosto ne može biti kadar udovoljiti brojnim zahtjevima službovanja na višoj razini ako mu pozornost odvraćaju takva pitanja; naime, a to je bitno, batleru kojt neprestano pokušava formulirati vlastita "određena mišljenja" o poslovima svog poslodavca nužno ce nedostajati jedna osobina koja je neizbježna za sve dobre stručnjake u ovom poslu: naime, lojalnost."

Fotografije: Europska avenija u Osijeku by Šljokičasta žena

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...