Preskoči na glavni sadržaj

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: "Why, thank you Jeeves" urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu.



"Ja za sebe ne mogu tvrditi da sam najpametniji na svijetu. Moj oraščić u glavi može poslužiti više za ukras nego za upotrebu, razumijete me. Ali dajte vi meni samo pet minuta da porazgovaram s Jeevesom i onda mogu dati savjet svakome, o bilo čemu. Stoga je moj prvi potez bio, kad je Bruce Corcoran došao k meni sa svojim problemima, udarac po zvoncu i razgovor s tim momkom izbočena čela. "Prepusti to Jeevesu", kažem ja."


Nažalost, iako je engleski pisac Sir Pelham Grenville Wodehouse napisao stotinjak knjiga, kod nas sam u knjižnici na hrvatskom jeziku pronašla samo ovu - "Moj čovjek Jeeves" u izdanju Partenona iz 2018. Riječ je o zbirci kratkih priča, izvorno objavljenoj 1919., u kojima glavne uloge imaju Jeeves and Bertie Wooster (ima i par priča koje pripovijeda Reggie Pepper, prototip za Bertieja). Možda ste ih i gledali u TV serijalu Jeeves and Wooster, u kojem su ih utjelovili legendarni Hugh Laurie i Stephen Fry, ali riječ je o legendarnim likovima iz pera P. G. Wodehousea, pa se vratimo izvorniku (obožavatelji P. G. Wodehouse ionako scenarij serije smatraju svetogrđem jer P. G. Wodehousea ne treba prepravljati).




Svaka Jeeves-štorija ima istu shemu - Bertie Wooster, šupljoglavi aristokrat koji je nakon Prvog svjetskog rata iz Londona došao u New York, u pratnji svog vjernog batlera Jeevesa, počinje priču hvalospjevom o Jeevesu, vazda svježem poput rosne ljubičice. Šeprtljav kakav jest, Bertie se oslanja na oštroumnog Jeevesa u svakoj situaciji pa tako u svakoj priči Bertie priča o nekom svom chappieju koji se našao u kakvoj zavrzlami. U prvoj priči npr. valja pomoći Bertiejevom legi Corkyju da svoju buduću zaručnicu predstavi svom zadrtom stricu koji će se njegovoj vezi sa ženskom, koja nastupa u zboru predstave na Manhattanu ("...stričevi i tetke uvijek su smrtni protivnici svake predstave, i prave i krive"), garant protiviti. Bertie je urnebesan pripovjedač, ali jezik je razlog zašto je P. G. Wodehouse omiljen tolikim čitateljima, ali i piscima, koji se kunu da je najduhovitiji pisac koji je hodao Zemljom. Iako prijevod jest simpatičan, ove je priče užitak čitati ili slušati u izvorniku (link za audiobook), jer Wodehouseova je specijalnost ta specifična mješavina engleske elegancije, mladenačkog žargona s početka 20. stoljeća i suvremenih američkih izraza. Osim jezika, zapleti utemeljeni na nesporazumima - kakve pronalazimo u situacijskim komedijama koje gledamo i volimo - ali i satirički komentari društva u kojem elegantni i elokventni batler rješava životne probleme plemiću koji, kako sam kaže, ima oraščić na mjestu mozga, osobitosti su Wodehouseove proze. Jeevese, koji uvijek spašava dan, i Bertie koji pokušava biti uglađen i dosjetljiv, a sam ne zna ni citirati Shakespearea ni izabrati kravatu, duhovit su duo kojeg milijuni čitatelja smatraju svojim "comfort readom" i koji su utjecali na svakog tko se u životu okušao u entertainmentu. Hm, kad razmislim, rekla bih da je čak i Amy Sherman Palladino obožavateljica P. G. Wodehousea  - u Wodehouseovom brbljavom tekstu su prisutne kulturne reference njegovog vremena, a gusti scenarij Gilmoreica oslanja se baš na takvu vrstu humora, vrstu koja izumire, čini mi se, jer podrazumijeva poznavanje opće ili, pak, pop kulture.

"Pokušavao sam smisliti neki odgovor, ali nije ga bilo. Da bi se mogao nositi s ovakvim potresom čovjek mora imati puno više čelo od mene. Napinjao sam svoj oraščić dok nije počeo škripati, ali između kragne i kose ništa se nije događalo. Bio sam tup poput panja. Međutim, to je bila i sretna okolnost, jer tako iz mog sustava nije mogla ispasti nikakva poruga. Lady Malvern je kontrolirala razgovor. Ona ga je pristavila, a sad je počeo kipjeti."




Moja omiljena priča je "Tetka i lijenčina" u kojoj Bertiejev lega Rocky Todd, koji inače živi na Long Islandu i koji je pjesnik i, k tome, "najljeniji mladi vrag u Americi", došao k Bertieju po savjet jer bi po nalogu svoje tetke morao živjeti uzbudljivim životom u New Yorku, kakvim ona nikad nije mogla živjeti, bar ako želi da ona i dalje financira njegov život. Jeeves i Bertie mu pomažu da lažira pisma tetki o noćnom životu New Yorka, a onda se jednog dana, inspirirana tim pismima, tetka pojavi u gradu. No, ne brinite, Jeeves ima rješenje! Uf, uf, bilo bi uistinu dobro imati jednog takvog Jeevsa uza se!

"Neću to učiniti! Ne mogu to učiniti! Neka me grom pogodi ako ću to učiniti! Kako bih se, dovraga, mogao tako odjenuti? Shvaćate li da većinu dana do pet popodne ne izlazim iz svoje pidžame, a onda samo nataknem stari pulover?" 
Vidio sam da je Jeeves počeo žmirkati - jadni momak! Ove riječi pogodile su njegove nanježnije osjećaje."

Photo: Tvrđa, Osijek by Šljokičasta žena

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...