Preskoči na glavni sadržaj

Boat

Came in for the embers
Stayed out for the breeze
I need to feel elements to remind me
There's beauty when it's bleak
Stuck out long before lights down
Why do I breathe?
Oh, I know
The more that I love the less that I feel
The times that I jumped never were real
They say that all scars will heal but I know
Maybe I won't
But the waves won't break my boat
But the waves won't break my boat

Za kraj ljetovanja - kad ti se u more više ne ulazi, kad si na miru pa samo gledaš more, razmišljaš o njegovim dubinama i širinama, smiješ mu se onako kako mu se smije Josip Pupačić - sačuvala sam klasik "Starac i more", novelu koja je Hemingwayu priskrbila Pulitzera, na neki način i Nobela, i koja je bila posljednje objavljeno djelo za Papa Hemingwayjevog života.

Tale as old as time - svi znaju štoriju o barba Santiagu kojemu, kad napokon uhvati ogromnu ribu, morski psi pojedu ulov. Spominjali je jesmo u školi, ali naša profa nikad nije rekla da je Hemingway bio badass pisac, da bismo trebali iščitavati njegova iskustva iz njegovih romana. Književnik je to koji je veći od svojih knjiga, usudila bih se reći, i o kojem mi je uvijek zanimljivo saznati nešto novo. Živo me zanimalo kako će moje čitateljsko nepce, u ovom tobože zrelom životnom razdoblju, reagirati na legendarnu priču o Santiagu.




"Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene."

" - Da je bar dečko ovdje i da mi je malo soli - reče naglas."

Samu knjigu Hemingway je posvetio uredniku Maxu Perkinsu, koji ga je otkrio, i Charlesu Scribneru, koji mu je bio posljednji urednik. Novela, objavljena 1952., počinje rečenicom: "Bijaše to starac koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji i lovio je već osamdeset četiri dana a da nije ulovio ni jednu jedinu ribu." Santiago je ranije lovio s dječakom, ali dječaka su roditelji poslali na sretniji brod, pa Santiago ostade sam. Stoga ne čudi da on razgovara sam sa sobom, obraća se čigrama, divi poletušama, dok su mu mreškanje mora i odsjaj sunca u vodi jedina navigacija koju treba. More krade, ali more i daje, čovjek ovisi o njegovoj milosti. Kad napokon uhvati sabljana (u originalu je uhvatio ribu marlina), i to većeg od njegovog broda, starac se danima bori s njim - zato ovu novelu interpretiraju kao inspirativnu alegoriju o ljudskom neuništivom duhu, o upornosti i hrabrosti da se svlada svaka životna prepreka. Sam Ernest Hemingway o tom je simbolizmu rekao sljedeće: "All the symbolism that people say is shit."

"- Ribo - izusti potiho - ostat ću uz tebe dok sam živ."


" - Ipak ću je dokrajčiti - reče. - Koliko god bila velika i prekrasna.
To doduše nije pošteno, pomisli. Ali pokazat ću joj što čovjek može učiniti i koliko može izdržati.
- Rekao sam dečku da sam neobičan starac - reče. - Sad moram to i dokazati.
Dokazao je to već tisuću puta, ali to ništa ne znači. Sad će ponovno dokazati. Uvijek se mora iznova dokazivati, ali nikad nije pritom mislio na prošlost."






Riba je riba, starac je starac, rekao je pisac. Danas mi se čini suludim da se čovjek dokazuje ribi, da riskira svoj život boreći se protiv sila prirode. Kao djecu nas uče da pametniji popušta - nije to lekcija koju dijete može savladati pa bih magareću tvrdoglavost očekivala od mladog ribara koji se tek mora pokazati, stvoriti dobar glas, ostvariti uspjeh. Od starca bih očekivala da ga je život naučio da je ponekad najveća mudrost pustiti. Let it go, let it go, Santiago. Jedna mu je ruka ogrebena, druga u grču, riba je veća od njegova broda, ali on ne odustaje ni nakon dva dana borbe. Povuci, potegni - ova novela trebala bi predstavljati veliku pustolovinu, a zapravo je cautionary tale o tome što se događa kad idemo glavom kroz zidove, kad pokušavamo biti neustrašivi, kad ne poznajemo svoje slabosti, i svoje prednosti ("bol ga podsjeti da nije mrtav").

"Svaki dan donosi nešto novo. Dobro je kad je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe."

Iako je ovu knjigu Hemingway smatrao svojim najboljim djelom, a volio ju je čak i njegov suparnik Faulkner, i iako je upravo ona od njega stvorila zvijezdu, pa i književnog velikana, nije me impresionirala ni idejom ni izvedbom. Hemingway piše precizno i odrješito, muški, ali nisam mu povjerovala, iako je lik Santiaga navodno nadahnut plavookim ribarom Gregoriom Fuentesom, koji je bio kapetan piščevog broda na Kubi. Jedino što sam iz novele uzela k srcu jest Santiagovo preispitivanje o ribarenju - on se pita je li opravdano ubiti ribu i ubijaju li ribari iz ljubavi. Teška egzistencijalna pitanja ovdje su isprepletena sa zahvalnošću i potrebom čovjeka da pripitomi prirodu, pa bih rekla da je ova knjiga opravdano nalazi na popisu lektire, pogotovo u zemlji koja, na ovaj ili onaj način, živi od mora. 

"Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu."




Fotografije: Muzej grada Umaga, Savudrijski svjetionik i grue (dizalice za brodove karakteristične za umaško područje), kolovoz 2024. by Šljokičasta žena

Primjedbe

  1. A možda je, kako si rekla, riba personifikacija nečeg što je pisac htio dohvatiti cijeloga života i onda kad je uspio, shvatio da nije bilo vrijedno? 🤔

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. On je sam rekao da nije, da je riba samo riba, a svatko može sam tumačiti kako želi!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta