Preskoči na glavni sadržaj

Boat

Came in for the embers
Stayed out for the breeze
I need to feel elements to remind me
There's beauty when it's bleak
Stuck out long before lights down
Why do I breathe?
Oh, I know
The more that I love the less that I feel
The times that I jumped never were real
They say that all scars will heal but I know
Maybe I won't
But the waves won't break my boat
But the waves won't break my boat

Za kraj ljetovanja - kad ti se u more više ne ulazi, kad si na miru pa samo gledaš more, razmišljaš o njegovim dubinama i širinama, smiješ mu se onako kako mu se smije Josip Pupačić - sačuvala sam klasik "Starac i more", novelu koja je Hemingwayu priskrbila Pulitzera, na neki način i Nobela, i koja je bila posljednje objavljeno djelo za Papa Hemingwayjevog života.

Tale as old as time - svi znaju štoriju o barba Santiagu kojemu, kad napokon uhvati ogromnu ribu, morski psi pojedu ulov. Spominjali je jesmo u školi, ali naša profa nikad nije rekla da je Hemingway bio badass pisac, da bismo trebali iščitavati njegova iskustva iz njegovih romana. Književnik je to koji je veći od svojih knjiga, usudila bih se reći, i o kojem mi je uvijek zanimljivo saznati nešto novo. Živo me zanimalo kako će moje čitateljsko nepce, u ovom tobože zrelom životnom razdoblju, reagirati na legendarnu priču o Santiagu.




"Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene."

" - Da je bar dečko ovdje i da mi je malo soli - reče naglas."

Samu knjigu Hemingway je posvetio uredniku Maxu Perkinsu, koji ga je otkrio, i Charlesu Scribneru, koji mu je bio posljednji urednik. Novela, objavljena 1952., počinje rečenicom: "Bijaše to starac koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji i lovio je već osamdeset četiri dana a da nije ulovio ni jednu jedinu ribu." Santiago je ranije lovio s dječakom, ali dječaka su roditelji poslali na sretniji brod, pa Santiago ostade sam. Stoga ne čudi da on razgovara sam sa sobom, obraća se čigrama, divi poletušama, dok su mu mreškanje mora i odsjaj sunca u vodi jedina navigacija koju treba. More krade, ali more i daje, čovjek ovisi o njegovoj milosti. Kad napokon uhvati sabljana (u originalu je uhvatio ribu marlina), i to većeg od njegovog broda, starac se danima bori s njim - zato ovu novelu interpretiraju kao inspirativnu alegoriju o ljudskom neuništivom duhu, o upornosti i hrabrosti da se svlada svaka životna prepreka. Sam Ernest Hemingway o tom je simbolizmu rekao sljedeće: "All the symbolism that people say is shit."

"- Ribo - izusti potiho - ostat ću uz tebe dok sam živ."


" - Ipak ću je dokrajčiti - reče. - Koliko god bila velika i prekrasna.
To doduše nije pošteno, pomisli. Ali pokazat ću joj što čovjek može učiniti i koliko može izdržati.
- Rekao sam dečku da sam neobičan starac - reče. - Sad moram to i dokazati.
Dokazao je to već tisuću puta, ali to ništa ne znači. Sad će ponovno dokazati. Uvijek se mora iznova dokazivati, ali nikad nije pritom mislio na prošlost."






Riba je riba, starac je starac, rekao je pisac. Danas mi se čini suludim da se čovjek dokazuje ribi, da riskira svoj život boreći se protiv sila prirode. Kao djecu nas uče da pametniji popušta - nije to lekcija koju dijete može savladati pa bih magareću tvrdoglavost očekivala od mladog ribara koji se tek mora pokazati, stvoriti dobar glas, ostvariti uspjeh. Od starca bih očekivala da ga je život naučio da je ponekad najveća mudrost pustiti. Let it go, let it go, Santiago. Jedna mu je ruka ogrebena, druga u grču, riba je veća od njegova broda, ali on ne odustaje ni nakon dva dana borbe. Povuci, potegni - ova novela trebala bi predstavljati veliku pustolovinu, a zapravo je cautionary tale o tome što se događa kad idemo glavom kroz zidove, kad pokušavamo biti neustrašivi, kad ne poznajemo svoje slabosti, i svoje prednosti ("bol ga podsjeti da nije mrtav").

"Svaki dan donosi nešto novo. Dobro je kad je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe."

Iako je ovu knjigu Hemingway smatrao svojim najboljim djelom, a volio ju je čak i njegov suparnik Faulkner, i iako je upravo ona od njega stvorila zvijezdu, pa i književnog velikana, nije me impresionirala ni idejom ni izvedbom. Hemingway piše precizno i odrješito, muški, ali nisam mu povjerovala, iako je lik Santiaga navodno nadahnut plavookim ribarom Gregoriom Fuentesom, koji je bio kapetan piščevog broda na Kubi. Jedino što sam iz novele uzela k srcu jest Santiagovo preispitivanje o ribarenju - on se pita je li opravdano ubiti ribu i ubijaju li ribari iz ljubavi. Teška egzistencijalna pitanja ovdje su isprepletena sa zahvalnošću i potrebom čovjeka da pripitomi prirodu, pa bih rekla da je ova knjiga opravdano nalazi na popisu lektire, pogotovo u zemlji koja, na ovaj ili onaj način, živi od mora. 

"Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu."




Fotografije: Muzej grada Umaga, Savudrijski svjetionik i grue (dizalice za brodove karakteristične za umaško područje), kolovoz 2024. by Šljokičasta žena

Primjedbe

  1. A možda je, kako si rekla, riba personifikacija nečeg što je pisac htio dohvatiti cijeloga života i onda kad je uspio, shvatio da nije bilo vrijedno? 🤔

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. On je sam rekao da nije, da je riba samo riba, a svatko može sam tumačiti kako želi!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...