Preskoči na glavni sadržaj

Drago joj je da joj je Mama mrtva

Na misi za Veliku Gospu svećenik je rekao: "Danas smo došli Majci, a nema ljepšeg osjećaja od povratka k Majci". Instinktivno sam stisnula zube, a u meni se uskovitlao vrtlog osjećaja. Ponadala sam se da će moja djeca imati potrebu vratiti mi se, a onda - pobojala sam se da će tu potrebu imati nedopustivo često, jer sam ih propustila naučiti samostalnosti. Bivanje majkom je bivanje hodajućom kontradikcijom, i potrebno je puno uravnoteženosti da se dijete pripremi za život. Nitko mi nije rekao da je potrebno TOLIKO balansiranja. U redu, da mi je netko i rekao ranije, ne bih ga slušala, ne bih razumjela - voljela sam svoju majku i imala sam sve epizode Gilmoreica na VHS-u, u meni je tinjao majčinski potencijal. Mislila sam da je želja za djetetom dovoljna, iako su me krasile osobine koje postajanje majkom mogu samo otežati - bila sam glasna, nestrpljiva, nemirna, pesimistična, nesigurna, dramatična, bila sam too much, a riječ balans nije se nalazila u mom rječniku. A sada - sada nastojim svoju djecu naučiti da budu samostalna, iako u njih nemam nimalo povjerenja. Učim ih da je njihovo mišljenje važno, ali da moraju slušati roditelje. Učim ih da budu spremni za pustolovinu, ali stalno vičem: "Pazi, stat ćeš u govance!" Sada ih učim da istražuju svijet i oduševljavaju se njime, iako me svijet plaši (a svoje strahove ne smijem prenijeti na svoju djecu). Sada ih učim da osjećaju sve emocije, ali da ne budu preplavljeni njima. Učim ih da poznaju i vole svoje tijelo, ali da ga ne pokazuju nikome. Učim ih da vole svoje prijatelje, ali da poštuju svoje granice. Učim ih da slušaju druge, ali da ne izgube svoj glas. Učim ih da budu tolerantni prema drugima, ali da se izbore za sebe. Učim ih da budu svoji, ali da se uklope u društvo. Učim ih da budu odgovorni i ispunjavaju svoje školske obveze, ali da nisu ocjene najbitnije, da nije dobro da se zbog njih previše brinu. Učim ih da znaju što vole i u čemu su dobri, ali da se za sve u životu treba potruditi, jer trud se isplati. Učim ih da svi griješe - čak i mame, pogotovo mame - a sama ne vjerujem u to da je mamama griješiti dopušteno. I baš kad pomislim da je ta majčinska krivnja nešto što je zajedničko svim majkama, ova knjiga - noćna mora svake iole zdrave majke - zavlada društvenim mrežama i razuvjeri me. Dosad sam ju uspješno izbjegavala (iako ju je kod nas objavila Fraktura, koja inače ne objavljuje šund celebrity memoare), ali kad sam vidjela da ju čita čak i Marina Vujčić (pobožno pratim Marininu reading listu na Goodreadsu), rekla sam: "To hell with it all, daj tu knjigu amo!" (čitaj: uzela sam ju sa sestrine police).

Čak i ako ne znate tko je Jennette McCurdy, kao ja, bit će vam zanimljivo čitati o djevojčici koja se majci kraj samrtne postelje hvali da je dostigla željenu težinu - znajući da bi to postignuće majku obradovalo, pa možda i probudilo iz kome. Njezinoj je majci, naime, dijagnosticiran dojke kad je djevojčici bilo samo dvije godine - otad otprilike i sluša kako majka iskorištava svoj "cancer surviver" status. Njezina je majka oduvijek htjela biti glumica, ali "Baka i Deda nisu joj dopustili" - zato, ona će biti drugačija, bolja, svom će djetetu dopustiti da ostvari taj san, da sa samo šest godina u "Dosjei X" glumi dijete koje se guši u plinskoj komori, da kao devetogodišnjakinja sluša kako ju redatelj hvali jer "ima sjajno tužno lice", jer "surađuje i sluša upute, što su dvije najkorisnije osobine dječjeg glumca". Kao da davanje red bulla prije audicije, kako bi osigurala njezinu "komičnu energiju" ili nutkanje kavom, koja suzbija glad, nije bilo dovoljno, ambiciozna majka svoje je dijete u pubertetu poučila tajnama zanata - jer valja zaustaviti odrastanje, Hollywood ne prašta starenje. Uostalom, i njezina majka broji kalorije i ograničava unos hrane čitav život, pa joj se nije ništa dogodilo. Jennette se čini da su mamini savjeti korisni jer vrlo brzo dobiva ulogu na dječjoj televiziji Nickelodeonu i postaje zvijezda, baš kako je Mama oduvijek željela.


"Mama ne primjećuje da lažem, iako u kostima osjećam da je to sasvim očito. Pisanje mi se nedvojbeno sviđa više od glume. Kad pišem, prvi put u svojem životu osjećam moć. Ne moram izgovarati tuđe riječi. Mogu pisati svoje vlastite. Barem jednom, mogu biti ono što jesam. Volim privatnost pisanja. Nitko me ne promatra. Nitko me ne osuđuje. Nitko mi ne daje savjete. Nema direktorica castinga, agenata, menadžera, redatelja ni Mame. Sama sam sa stranicom. Pisanje doživljavam kao suprotnost glumi. Gluma mi djeluje inherentno lažnom. Pisanje mi se čini inherentno stvarnim."

Nije ovo knjiga o životu teen zvijezde ni pokušaj da se otkrije istina o tvorcima Nickelodeonovih serija - ovo je prije svega priča o djevojčici koju je majka poučila anoreksiji, a koja se, nakon majčine smrti, u potpunosti predala bulimiji, dopuštajući vagi da ju definira. Teško je spoznati samog sebe, lakše je da te definira broj - osjećaj je to blizak brojnim obožavateljima "iCarly" koji su pročitali ovu knjigu, bar se tako da zaključiti iz komentara na Youtubeu. Od Mayim Bialik i Drew Barrymore, koje su je ugostile u svojim showovima i podcastima do anonimnih djevojaka i žena, koje su snimile svoje osvrte nakon čitanja knjige - sve one tvrde da je Jennette savršeno predočila "anoreksični/bulimični mozak" i da ih je njezina borba s poremećajem prehrane ohrabrila i podarila im nadu. Nemam takvo iskustvo, ali sam, kao i većina tinejdžerica, odrasla prezirući svoje tijelo - često se sjetim knjige "Polupani lončići", koju sam u toj dobi čitala, i za koju vjerujem da mi je na neki način spasila život. Napisala ju je Jasna Šurina, a govorila je, iz autoričinog iskustva, o životu djevojke s bulimijom. Ostavila je veliki (preventivni) trag na meni, pa se nadam da će i Jennetteina knjiga ljekovit trag ostaviti na Zoomer i Alpha generaciji.

"Anoreksija je aristokratski iskaz savršene kontrole. Bulimija je bespomoćna, kaotična i patetična. Bulimija je anoreksija za siromahe. Imam prijateljice s anoreksijom i znam da me sažalijevaju. Znam da znaju jer svatko s poremećajem prehrane prepoznaje kad netko drugi ima poremećaj prehrane. Kao da je je riječ o tajnom kodu koji jednostavno ne možeš ignorirati."

Osim što vjerodostojno progovara o iskustvu poremećaja prehrane, ova knjiga doista jest pristupačno napisana. Prije nego li je objavljena, govoreći o svom one-woman-showu naziva "Drago mi je da je Mama mrtva", o svojoj web stranici i knjigama u kojima uživa, Jennette je podcastu Mayim Bialik rekla da uživa u čitanju "The Liars' Club", tragičnih memoara Mary Karr koji su napisani iz perspektive djeteta, u kratkim poglavljima, s prikladnom dozom humora. Osim što joj je, očito, Mary Karr poslužila kao uzor, vjerujem da je za pitak tekst zaslužan i Sean Manning, urednik u Simon & Schuster, koji je, između ostalog, blagoslovio i Jennetteinu ideju da piše u prezentu. Upravo zbog tog čarobnog prezenta čitateljima se čini da se nalaze u cipelama malene naivne Jennette, koja s vremenom odrasta i mijenja svoj glas, a naposljetku i perspektivu koja ju je sprječavala da napusti toksični odnos s majkom, čak i godinama nakon majčine smrti.



"Čitava svrha mog života - Mamino sretno preživljavanje - bila je besmislena. Sve su godine koje sam provela usredotočena na nju, svaku misao i djelo prilagođavajući njezinim pretpostavljenim prohtjevima, bile besciljne. Sad je više nema.
Očajnički sam nastajala razumjeti i poznavati svoju majku - pamtila sam što je rastužuje i što je razvedrava - nauštrb istinskog poznavanja sebe. Bez Mamine blizine, ne znam što želim. Ne znam što mi je potrebno. Ne znam ni tko sam. A definitivno ne znam što poželjeti za svoj rođendan.
Nagnem se ugasiti svjećice, lišena želje.
"Moraš probati tortu! Preljev od maslaca!" Bethany zaviče, već režući tortu na jednake komade. Pruži mi prvi komad.
Uzmem zalogaj i glasno uzdahnem od užitka, nadajući se da će to zadovoljiti Bethany. Čini se da uspijeva. Uzbuđeno mi plješće i skače od sreće. Uputim se prema kupaonici povratiti taj zalogaj."

Svi smo mi odraz svojih roditelja, njihovih dobrih namjera, ali i grešaka (svi mi, kad tad, ugledamo svoje roditelje po prvi put kao ljude od krvi i mesa - često kad i sami postanemo roditelji), sve nas je život naučio nesigurnostima i lošim navikama, svi imamo dane kad se borimo protiv samoprijezira, anksioznosti i frustracija, svakodnevno biramo između gorčine i praštanja. Ali svaki dan je novi dan, prilika. Zato ću reći nešto kontroverzno - za razliku od prosječnog BookTubera, meni nije drago što je Jennetteina majka mrtva. Možda nisam dovoljno cinična (cinizam je jedan od Jennetteinih "coping mehanizama", zato neki ovu knjigu opisuju kao urnebesno zabavnu), možda sam veći idealist nego sam mislila, ali voljela bih vjerovati da ne moraju sve majke umrijeti da bi se njihova djeca oslobodila. Voljela bih misliti da svi možemo naučiti preuzeti odgovornost nad svojim životom - kritički se pogledati, tražiti uzroke, pa i rješenja. Biti iskreni i blagi prema sebi, prema svom roditelju, partneru, a posebno prema djeci, imajući na umu da "ishodi variraju, no pokušaji su dosljedni" (jako mi se ta rečenica svidjela, Jennette). Voljela bih misliti da nikada ne smijemo odustati ni od sebe samih niti od svoje djece.

Je li "Drago mi je da je Mama mrtva" pitko štivo? Jest? Je li knjiga korektno napisana/uređena? Indeed. Je li priča Jennette McCurdy važna? Jest, svačija priča je važna. Je li hype opravdan? Bismo li je čitali, da na kažem - proždirali, da milijuni Amerikanaca nisu odrasli gledajući Sam Puckett na Nickelodeonu, da nisu gladni onog "i bogati plaču" momenta? Čisto sumnjam. Zato, čitanje ovih memoara je bittersweet iskustvo - privodimo ga kraju nadajući se da će se Jennette McCurdy u budućnosti u potpunosti osloboditi okova prošlosti koji ju sputavaju.

"Ako Mama uistinu nije željela najbolje za mene, činila najbolje za mene ni znala što je najbolje za mene, moje je čitavo gledište i čitav identitet bili izgrađeni na trulim temeljima. A ako su moj čitav život, gledište i identitet počivali na trulim temeljima, suočavanje s tim temeljima pretpostavljalo bi njihovo rušenje i izgradnju potpuno novih temelja. Nemam pojma kako bih ti trebala učiniti. Nemam pojma kako nastaviti živjeti bez natkrivenosti sjenom moje majke, bez usklađivanja svakog pokreta s njezinim prohtjevima, potrebama i odobravanjem."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...