Na misi za Veliku Gospu svećenik je rekao: "Danas smo došli Majci, a nema ljepšeg osjećaja od povratka k Majci". Instinktivno sam stisnula zube, a u meni se uskovitlao vrtlog osjećaja. Ponadala sam se da će moja djeca imati potrebu vratiti mi se, a onda - pobojala sam se da će tu potrebu imati nedopustivo često, jer sam ih propustila naučiti samostalnosti. Bivanje majkom je bivanje hodajućom kontradikcijom, i potrebno je puno uravnoteženosti da se dijete pripremi za život. Nitko mi nije rekao da je potrebno TOLIKO balansiranja. U redu, da mi je netko i rekao ranije, ne bih ga slušala, ne bih razumjela - voljela sam svoju majku i imala sam sve epizode Gilmoreica na VHS-u, u meni je tinjao majčinski potencijal. Mislila sam da je želja za djetetom dovoljna, iako su me krasile osobine koje postajanje majkom mogu samo otežati - bila sam glasna, nestrpljiva, nemirna, pesimistična, nesigurna, dramatična, bila sam too much, a riječ balans nije se nalazila u mom rječniku. A sada - sada nastojim svoju djecu naučiti da budu samostalna, iako u njih nemam nimalo povjerenja. Učim ih da je njihovo mišljenje važno, ali da moraju slušati roditelje. Učim ih da budu spremni za pustolovinu, ali stalno vičem: "Pazi, stat ćeš u govance!" Sada ih učim da istražuju svijet i oduševljavaju se njime, iako me svijet plaši (a svoje strahove ne smijem prenijeti na svoju djecu). Sada ih učim da osjećaju sve emocije, ali da ne budu preplavljeni njima. Učim ih da poznaju i vole svoje tijelo, ali da ga ne pokazuju nikome. Učim ih da vole svoje prijatelje, ali da poštuju svoje granice. Učim ih da slušaju druge, ali da ne izgube svoj glas. Učim ih da budu tolerantni prema drugima, ali da se izbore za sebe. Učim ih da budu svoji, ali da se uklope u društvo. Učim ih da budu odgovorni i ispunjavaju svoje školske obveze, ali da nisu ocjene najbitnije, da nije dobro da se zbog njih previše brinu. Učim ih da znaju što vole i u čemu su dobri, ali da se za sve u životu treba potruditi, jer trud se isplati. Učim ih da svi griješe - čak i mame, pogotovo mame - a sama ne vjerujem u to da je mamama griješiti dopušteno. I baš kad pomislim da je ta majčinska krivnja nešto što je zajedničko svim majkama, ova knjiga - noćna mora svake iole zdrave majke - zavlada društvenim mrežama i razuvjeri me. Dosad sam ju uspješno izbjegavala (iako ju je kod nas objavila Fraktura, koja inače ne objavljuje šund celebrity memoare), ali kad sam vidjela da ju čita čak i Marina Vujčić (pobožno pratim Marininu reading listu na Goodreadsu), rekla sam: "To hell with it all, daj tu knjigu amo!" (čitaj: uzela sam ju sa sestrine police).
Čak i ako ne znate tko je Jennette McCurdy, kao ja, bit će vam zanimljivo čitati o djevojčici koja se majci kraj samrtne postelje hvali da je dostigla željenu težinu - znajući da bi to postignuće majku obradovalo, pa možda i probudilo iz kome. Njezinoj je majci, naime, dijagnosticiran dojke kad je djevojčici bilo samo dvije godine - otad otprilike i sluša kako majka iskorištava svoj "cancer surviver" status. Njezina je majka oduvijek htjela biti glumica, ali "Baka i Deda nisu joj dopustili" - zato, ona će biti drugačija, bolja, svom će djetetu dopustiti da ostvari taj san, da sa samo šest godina u "Dosjei X" glumi dijete koje se guši u plinskoj komori, da kao devetogodišnjakinja sluša kako ju redatelj hvali jer "ima sjajno tužno lice", jer "surađuje i sluša upute, što su dvije najkorisnije osobine dječjeg glumca". Kao da davanje red bulla prije audicije, kako bi osigurala njezinu "komičnu energiju" ili nutkanje kavom, koja suzbija glad, nije bilo dovoljno, ambiciozna majka svoje je dijete u pubertetu poučila tajnama zanata - jer valja zaustaviti odrastanje, Hollywood ne prašta starenje. Uostalom, i njezina majka broji kalorije i ograničava unos hrane čitav život, pa joj se nije ništa dogodilo. Jennette se čini da su mamini savjeti korisni jer vrlo brzo dobiva ulogu na dječjoj televiziji Nickelodeonu i postaje zvijezda, baš kako je Mama oduvijek željela.
"Mama ne primjećuje da lažem, iako u kostima osjećam da je to sasvim očito. Pisanje mi se nedvojbeno sviđa više od glume. Kad pišem, prvi put u svojem životu osjećam moć. Ne moram izgovarati tuđe riječi. Mogu pisati svoje vlastite. Barem jednom, mogu biti ono što jesam. Volim privatnost pisanja. Nitko me ne promatra. Nitko me ne osuđuje. Nitko mi ne daje savjete. Nema direktorica castinga, agenata, menadžera, redatelja ni Mame. Sama sam sa stranicom. Pisanje doživljavam kao suprotnost glumi. Gluma mi djeluje inherentno lažnom. Pisanje mi se čini inherentno stvarnim."
Nije ovo knjiga o životu teen zvijezde ni pokušaj da se otkrije istina o tvorcima Nickelodeonovih serija - ovo je prije svega priča o djevojčici koju je majka poučila anoreksiji, a koja se, nakon majčine smrti, u potpunosti predala bulimiji, dopuštajući vagi da ju definira. Teško je spoznati samog sebe, lakše je da te definira broj - osjećaj je to blizak brojnim obožavateljima "iCarly" koji su pročitali ovu knjigu, bar se tako da zaključiti iz komentara na Youtubeu. Od Mayim Bialik i Drew Barrymore, koje su je ugostile u svojim showovima i podcastima do anonimnih djevojaka i žena, koje su snimile svoje osvrte nakon čitanja knjige - sve one tvrde da je Jennette savršeno predočila "anoreksični/bulimični mozak" i da ih je njezina borba s poremećajem prehrane ohrabrila i podarila im nadu. Nemam takvo iskustvo, ali sam, kao i većina tinejdžerica, odrasla prezirući svoje tijelo - često se sjetim knjige "Polupani lončići", koju sam u toj dobi čitala, i za koju vjerujem da mi je na neki način spasila život. Napisala ju je Jasna Šurina, a govorila je, iz autoričinog iskustva, o životu djevojke s bulimijom. Ostavila je veliki (preventivni) trag na meni, pa se nadam da će i Jennetteina knjiga ljekovit trag ostaviti na Zoomer i Alpha generaciji.
"Anoreksija je aristokratski iskaz savršene kontrole. Bulimija je bespomoćna, kaotična i patetična. Bulimija je anoreksija za siromahe. Imam prijateljice s anoreksijom i znam da me sažalijevaju. Znam da znaju jer svatko s poremećajem prehrane prepoznaje kad netko drugi ima poremećaj prehrane. Kao da je je riječ o tajnom kodu koji jednostavno ne možeš ignorirati."
Osim što vjerodostojno progovara o iskustvu poremećaja prehrane, ova knjiga doista jest pristupačno napisana. Prije nego li je objavljena, govoreći o svom one-woman-showu naziva "Drago mi je da je Mama mrtva", o svojoj web stranici i knjigama u kojima uživa, Jennette je podcastu Mayim Bialik rekla da uživa u čitanju "The Liars' Club", tragičnih memoara Mary Karr koji su napisani iz perspektive djeteta, u kratkim poglavljima, s prikladnom dozom humora. Osim što joj je, očito, Mary Karr poslužila kao uzor, vjerujem da je za pitak tekst zaslužan i Sean Manning, urednik u Simon & Schuster, koji je, između ostalog, blagoslovio i Jennetteinu ideju da piše u prezentu. Upravo zbog tog čarobnog prezenta čitateljima se čini da se nalaze u cipelama malene naivne Jennette, koja s vremenom odrasta i mijenja svoj glas, a naposljetku i perspektivu koja ju je sprječavala da napusti toksični odnos s majkom, čak i godinama nakon majčine smrti.
"Čitava svrha mog života - Mamino sretno preživljavanje - bila je besmislena. Sve su godine koje sam provela usredotočena na nju, svaku misao i djelo prilagođavajući njezinim pretpostavljenim prohtjevima, bile besciljne. Sad je više nema.
Očajnički sam nastajala razumjeti i poznavati svoju majku - pamtila sam što je rastužuje i što je razvedrava - nauštrb istinskog poznavanja sebe. Bez Mamine blizine, ne znam što želim. Ne znam što mi je potrebno. Ne znam ni tko sam. A definitivno ne znam što poželjeti za svoj rođendan.
Nagnem se ugasiti svjećice, lišena želje.
"Moraš probati tortu! Preljev od maslaca!" Bethany zaviče, već režući tortu na jednake komade. Pruži mi prvi komad.
Uzmem zalogaj i glasno uzdahnem od užitka, nadajući se da će to zadovoljiti Bethany. Čini se da uspijeva. Uzbuđeno mi plješće i skače od sreće. Uputim se prema kupaonici povratiti taj zalogaj."
Svi smo mi odraz svojih roditelja, njihovih dobrih namjera, ali i grešaka (svi mi, kad tad, ugledamo svoje roditelje po prvi put kao ljude od krvi i mesa - često kad i sami postanemo roditelji), sve nas je život naučio nesigurnostima i lošim navikama, svi imamo dane kad se borimo protiv samoprijezira, anksioznosti i frustracija, svakodnevno biramo između gorčine i praštanja. Ali svaki dan je novi dan, prilika. Zato ću reći nešto kontroverzno - za razliku od prosječnog BookTubera, meni nije drago što je Jennetteina majka mrtva. Možda nisam dovoljno cinična (cinizam je jedan od Jennetteinih "coping mehanizama", zato neki ovu knjigu opisuju kao urnebesno zabavnu), možda sam veći idealist nego sam mislila, ali voljela bih vjerovati da ne moraju sve majke umrijeti da bi se njihova djeca oslobodila. Voljela bih misliti da svi možemo naučiti preuzeti odgovornost nad svojim životom - kritički se pogledati, tražiti uzroke, pa i rješenja. Biti iskreni i blagi prema sebi, prema svom roditelju, partneru, a posebno prema djeci, imajući na umu da "ishodi variraju, no pokušaji su dosljedni" (jako mi se ta rečenica svidjela, Jennette). Voljela bih misliti da nikada ne smijemo odustati ni od sebe samih niti od svoje djece.
Je li "Drago mi je da je Mama mrtva" pitko štivo? Jest? Je li knjiga korektno napisana/uređena? Indeed. Je li priča Jennette McCurdy važna? Jest, svačija priča je važna. Je li hype opravdan? Bismo li je čitali, da na kažem - proždirali, da milijuni Amerikanaca nisu odrasli gledajući Sam Puckett na Nickelodeonu, da nisu gladni onog "i bogati plaču" momenta? Čisto sumnjam. Zato, čitanje ovih memoara je bittersweet iskustvo - privodimo ga kraju nadajući se da će se Jennette McCurdy u budućnosti u potpunosti osloboditi okova prošlosti koji ju sputavaju.
"Ako Mama uistinu nije željela najbolje za mene, činila najbolje za mene ni znala što je najbolje za mene, moje je čitavo gledište i čitav identitet bili izgrađeni na trulim temeljima. A ako su moj čitav život, gledište i identitet počivali na trulim temeljima, suočavanje s tim temeljima pretpostavljalo bi njihovo rušenje i izgradnju potpuno novih temelja. Nemam pojma kako bih ti trebala učiniti. Nemam pojma kako nastaviti živjeti bez natkrivenosti sjenom moje majke, bez usklađivanja svakog pokreta s njezinim prohtjevima, potrebama i odobravanjem."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)