Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza.

"For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees heavy with leaf, orchards bulging over hedge briars..."




S prvom rečenicom, jednog kišnog dana, neki je muškarac sišao s vlaka u yorkširskom selu, Oxgodbyju (to selo ne postoji, ali ime mu podsjeća na Osgodby, selo u kojem je autor išao u školu) - ("This had been starveling country, every stone an extortion"). Ubrzo saznajemo da je ondje stigao iz poslovnih razloga - na njemu je da otkrije i restaurira srednjovjekovnu fresku, sakrivenu ispod slojeva boje u seoskoj kapelici ("It proved what every true church-crawler knows - there's always something of surprising interest in any elderly building if you keep looking"). I ne treba čitatelju puno da zavoli tog muškarca, tog Mr. Birkina, zajedljivog mladog čovjeka (reče da mu je ovo prvi posao) bistrog uma, koji pomalo muca ("...people don't realize that a stamerer has more time to deal with question") i kojem se jedna strana lica nekontrolirano grči, iako na samom početku ne znamo uzrok tih karakternih osobitosti. On traži novi početak i distrakciju ("...forget what the War and the rows with Vinny had done to me and begin where I'd left off"). Ubrzo saznajemo da Tom Birkin nije jedini koji boravi u blizini crkve - tu je i Charles Moon, osebujni arheolog koji po nalogu Miss Hebron na zemljištu kraj crkvenog traži grob njezinog pretka, kojeg ona želi sahraniti na crkvenom groblju. Zanimljivo za reći, Toma u filmskoj adaptaciji iz 1987. glumi mladi Colin Firth, a Moona Kenneth Branagh.



"Summertime! And summertime in my early twenties! And in love! No, better than that - secretly in love, codling it up in myself. It's and odd feeling, coming rarely more than once in most of our lifetimes. In books, as often as not, they represent it as a sort of anguish but it wasn't so for me. Later perhaps, but not then."

"That rose, Sara von Fleet... I still have it. Pressed in a book. My Bannister-Fletcher, as a matter of fact. Someday, after a sale, a strangler will find it there and wonder why."

Ova me knjiga nije ganula do suza, ali usporila mi je bilo i ponukala me da se još neko vrijeme zadržim u Engleskoj, uživajući u ljupkoj i elegantnoj vještini engleskih pisaca. Čitatelj odahne kad shvati da Tom Birkin o ljetu 1920. u Exgodbyju priča u poodmakloj životnoj dobi, prisjećajući se tog neobičnog ljeta kojeg je učio ponovno živjeti. No, odmah potom ga zaintrigira razlog Tomovog prisjećanja, jer osjeća tugu i melankoliju u njegovim riječima (uvijek se iznenadim s kakvom lakoćom se pisci odaju romantici!). Kad promotrimo etimologiju riječi restaurirati, lat. restauratio, jasno nam je da Tom obnavlja mural, ali i svoje skrhano biće. Suptilni način na koji J. L. Carr, ekscentrični učitelj, ravnatelj, izdavač neobičnih knjiga i ratni veteran, čitatelja približava tom procesu obnove jest ono što ovu knjižicu čini posebnom. Restauracija podrazumijeva strpljenje ("You know how it is when a tricky job is going well because yiu're doing things the way should be done, when you're wirking in rhythm and feel a reassuring confidence that everything's unraveling naturally and all will be right in the end."), pa ga i tempo ove knjige zahtjeva (a i svladavanje jezika je izazov!). Crkvena vrata koja škripe, vlažni zidovi koji kriju remek djelo, nadgrobni spomenici iz 18. stoljeća prekriveni visokom travom i koprivama, ljetni dani, poljsko cvijeće, šalice čaja ispijene u dobrom društvu, mladost, zaljubljenost - ono su o čemu razmišlja Tom Birkin, i ono o čemu razmišlja i čitatelj, pogotovo ako u životu ima "the one that got away", ako žali za nekim razdobljem ili se teško miri s trenutnom fazom u svom životu. Autor (kjako zanimljiv lik!) veli da svi žalimo za propuštenim prilikama, onako kako žalimo za ljetom koje je na izmaku, ali o tome bi se dalo raspravljati - žalim za gubicima koji nisu podrazumijevali oproštaj, žalim za bezbrižnošću koje nisam bila svjesna tijekom odrastanja, žalim što sam samoj sebi nametnula neka ograničenja, ali drugog žala nemam. Gdje ima ljubavi, ima i gubitaka, kažu često - ne znamo što život nosi. Život je brza rijeka, a ja sam osrednji plivač, to je nešto čega sam (sada) svjesna, pa mi ovakve knjige pomažu u procesu pomirbe s promjenama. Rječitije od ljudi takve knjige nam govore da smijemo oplakivati mladost i žaliti za prošlošću, da nema sreće u zatomljivanju osjećaja slatke, na momente gorke, nostalgije - sve dok nam on ne postane neizdrživ teret (tad treba potražiti stručnu pomoć). U malim dozama upravo nostalgija može biti ono što nas čini ljudima, ranjivima, ono što nas osnažuje i ohrabruje za budućnost ("Drugi puta ću pametnije!"), ono što život čini vrijednim življenja.




"And they came, the morning sun gleaming on their chestnut and black backs, glinting from martingales medaled like generals. Their manes were plaited with patriotic ribbons, their harness glowed - those great magical creatueres soon to disappear from highways and turning furrow. Did I know it even then? I suppose not, nor anyone else in Oxgodby. From childhood, they had always known the osund of hooves fitfully beating stable floors in the night hours and the bitter smell of burning horn at the smithy. How could they foresee that, in a few brief years, their fellow sharers of field and road would be gone for ever?"

"If I stayed there, would I always have been happy? No, I suppose not. People move away, grow older, die, and the bright belief that there will be another marvelous thing around each corner fades. It is now or never; we must snatch at happiness as it flies."


Fotografije: Groblje u Vukojevcima (i prekrasni hrast kitnjak) by Šljokičasta žena, kolovoz 2024.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta