Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza.

"For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees heavy with leaf, orchards bulging over hedge briars..."




S prvom rečenicom, jednog kišnog dana, neki je muškarac sišao s vlaka u yorkširskom selu, Oxgodbyju (to selo ne postoji, ali ime mu podsjeća na Osgodby, selo u kojem je autor išao u školu) - ("This had been starveling country, every stone an extortion"). Ubrzo saznajemo da je ondje stigao iz poslovnih razloga - na njemu je da otkrije i restaurira srednjovjekovnu fresku, sakrivenu ispod slojeva boje u seoskoj kapelici ("It proved what every true church-crawler knows - there's always something of surprising interest in any elderly building if you keep looking"). I ne treba čitatelju puno da zavoli tog muškarca, tog Mr. Birkina, zajedljivog mladog čovjeka (reče da mu je ovo prvi posao) bistrog uma, koji pomalo muca ("...people don't realize that a stamerer has more time to deal with question") i kojem se jedna strana lica nekontrolirano grči, iako na samom početku ne znamo uzrok tih karakternih osobitosti. On traži novi početak i distrakciju ("...forget what the War and the rows with Vinny had done to me and begin where I'd left off"). Ubrzo saznajemo da Tom Birkin nije jedini koji boravi u blizini crkve - tu je i Charles Moon, osebujni arheolog koji po nalogu Miss Hebron na zemljištu kraj crkvenog traži grob njezinog pretka, kojeg ona želi sahraniti na crkvenom groblju. Zanimljivo za reći, Toma u filmskoj adaptaciji iz 1987. glumi mladi Colin Firth, a Moona Kenneth Branagh.



"Summertime! And summertime in my early twenties! And in love! No, better than that - secretly in love, codling it up in myself. It's and odd feeling, coming rarely more than once in most of our lifetimes. In books, as often as not, they represent it as a sort of anguish but it wasn't so for me. Later perhaps, but not then."

"That rose, Sara von Fleet... I still have it. Pressed in a book. My Bannister-Fletcher, as a matter of fact. Someday, after a sale, a strangler will find it there and wonder why."

Ova me knjiga nije ganula do suza, ali usporila mi je bilo i ponukala me da se još neko vrijeme zadržim u Engleskoj, uživajući u ljupkoj i elegantnoj vještini engleskih pisaca. Čitatelj odahne kad shvati da Tom Birkin o ljetu 1920. u Exgodbyju priča u poodmakloj životnoj dobi, prisjećajući se tog neobičnog ljeta kojeg je učio ponovno živjeti. No, odmah potom ga zaintrigira razlog Tomovog prisjećanja, jer osjeća tugu i melankoliju u njegovim riječima (uvijek se iznenadim s kakvom lakoćom se pisci odaju romantici!). Kad promotrimo etimologiju riječi restaurirati, lat. restauratio, jasno nam je da Tom obnavlja mural, ali i svoje skrhano biće. Suptilni način na koji J. L. Carr, ekscentrični učitelj, ravnatelj, izdavač neobičnih knjiga i ratni veteran, čitatelja približava tom procesu obnove jest ono što ovu knjižicu čini posebnom. Restauracija podrazumijeva strpljenje ("You know how it is when a tricky job is going well because yiu're doing things the way should be done, when you're wirking in rhythm and feel a reassuring confidence that everything's unraveling naturally and all will be right in the end."), pa ga i tempo ove knjige zahtjeva (a i svladavanje jezika je izazov!). Crkvena vrata koja škripe, vlažni zidovi koji kriju remek djelo, nadgrobni spomenici iz 18. stoljeća prekriveni visokom travom i koprivama, ljetni dani, poljsko cvijeće, šalice čaja ispijene u dobrom društvu, mladost, zaljubljenost - ono su o čemu razmišlja Tom Birkin, i ono o čemu razmišlja i čitatelj, pogotovo ako u životu ima "the one that got away", ako žali za nekim razdobljem ili se teško miri s trenutnom fazom u svom životu. Autor (kjako zanimljiv lik!) veli da svi žalimo za propuštenim prilikama, onako kako žalimo za ljetom koje je na izmaku, ali o tome bi se dalo raspravljati - žalim za gubicima koji nisu podrazumijevali oproštaj, žalim za bezbrižnošću koje nisam bila svjesna tijekom odrastanja, žalim što sam samoj sebi nametnula neka ograničenja, ali drugog žala nemam. Gdje ima ljubavi, ima i gubitaka, kažu često - ne znamo što život nosi. Život je brza rijeka, a ja sam osrednji plivač, to je nešto čega sam (sada) svjesna, pa mi ovakve knjige pomažu u procesu pomirbe s promjenama. Rječitije od ljudi takve knjige nam govore da smijemo oplakivati mladost i žaliti za prošlošću, da nema sreće u zatomljivanju osjećaja slatke, na momente gorke, nostalgije - sve dok nam on ne postane neizdrživ teret (tad treba potražiti stručnu pomoć). U malim dozama upravo nostalgija može biti ono što nas čini ljudima, ranjivima, ono što nas osnažuje i ohrabruje za budućnost ("Drugi puta ću pametnije!"), ono što život čini vrijednim življenja.




"And they came, the morning sun gleaming on their chestnut and black backs, glinting from martingales medaled like generals. Their manes were plaited with patriotic ribbons, their harness glowed - those great magical creatueres soon to disappear from highways and turning furrow. Did I know it even then? I suppose not, nor anyone else in Oxgodby. From childhood, they had always known the osund of hooves fitfully beating stable floors in the night hours and the bitter smell of burning horn at the smithy. How could they foresee that, in a few brief years, their fellow sharers of field and road would be gone for ever?"

"If I stayed there, would I always have been happy? No, I suppose not. People move away, grow older, die, and the bright belief that there will be another marvelous thing around each corner fades. It is now or never; we must snatch at happiness as it flies."


Fotografije: Groblje u Vukojevcima by Šljokičasta žena, kolovoz 2024.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao