Preskoči na glavni sadržaj

Uvertira u beznadno romantični vikend

Vikend popraćen zrakama sunca uvijek me pretvori u beznadnog romantičara – mislim samo o oblacima koji podsjećaju na ružičastu šećernu vatu, o pticama koje cvrkuću ne znajući za zlo na ovom svijetu, o ruci koja se zaljepila za moju. Bilo bi lijepo da nam je svaki dan vikend, da svaku minutu u danu provedemo s onima koje volimo, radeći blesave i romantične stvari, zar ne?

Ovog tjedna vratila sam se u radnu rutinu, a od osmosatnog radnog dana odmorio me dobar film zbog kojeg sam poželjela plesati ulicama ne obazirući se na prolaznike i poetične rečenice složene u roman, a koje vam preporučujem od srca. 


Da se razumijemo, Kieru Knightley obožavam! Osim što bira svoje uloge po zanimljivom mi kriteriju, ima i neodoljivi osmijeh, osmijeh koji bi ti morao uljepšati i najukakaniji dan! Posljednji njezin film gledala sam ovog tjedna s mužem, i iako nije bio dinamičan, niti neobičan po tematici ili fabuli, privukao nas je svojim šarmom i energijom. U Begin again društvo joj je pravio Mark Ruffalo koji igra propalog agenta na glazbene nade koji u lokalnoj birtijetini u New Yorku slučajno čuje gitaru i vokal mlade Britanke Grette koja je u tom gradu zaglavila nakon neuspjele ljubavne veze. Ovaj film ne bazira se na kemiji dvaju glavnih glumaca, on naglasak stavlja na samu srž glazbe – tu moć glazbe da čovjeka emocionalno skrši ili podigne, i da govori kad riječi nemaju smisla. Iako je autor filma tvorac mjuzikla Once (filma), za razliku od Once, koji odiše pomalo beznadnom i sivom atmosferom, s Begin again John Carney je uspio pružiti nam dašak optimizma - u bolju glazbu, u bolje ljude, u bolje sutra, i zbog toga mu je teško odoljeti. 


Nije tajna da volim Frakturina izdanja. Ovog tjedna uz Begin again uživala sam i u prvijencu Nataše Dragnić, romanu Svaki dan, svaki sat. Priča je to o djevojčici i dječaku, o Dori i Luki, o malim vrtićancima koji će postati najbolji prijatelji. Dora će zavoljeti sladoled od čokolade i Matu Lovraka, a Luka će slikati i posvetiti Dori svaku svoju misao. Odlazak Dorinog oca u Pariz razdvojit će ih i u njima ostaviti prazninu o kojoj neće imati snage ikome progovoriti. Ipak, slučajan susret u najromantičnijem gradu svijeta otvorit će vrata za koja su mislili da su zaključana za sva vremena. Lajtmotivi zvuče izlizano, znam – ljubav, sudbina, život, ta prokleta čežnja, slučajan susret - ali Nataša Dragnić, imam osjećaj, može čitatelja uvući u tekst i bez imalo truda, i po tome se ovaj roman razlikuje od ostalih ljubavnih romana. Ona piše ne oslanjajući se na sanjarenja i ne ispunjavajući očekivanja svog čitatelja, nego stvara imajući na umu da stvari nikada nisu onakve kakvima se čine, te da se za sve, što u životu vrijedi, čovjek nema uvijek snage i izboriti.

„Samo o moru Dora nadugo i naširoko šuti. More poznaje samo jedan jezik. Dora to zna. Osjeća to. Bila bi prevara govoriti o moru, valovima, litici, galebovima, ronjenju, šljunčanoj plaži, barci, lizalici, školjkama, oblacima na novome jeziku. To ne bi ništa značilo. Bile bi to samo riječi, prazne riječi koje svatko može izreći i koje mogu svakome pripadati, a to bi bilo nepodnošljivo. To bi značilo odreći se nečega što samo ona smije zvati svojim, samo ona i nitko drugi. U svakom slučaju, nitko na koga želi misliti. Smije misliti. Zatvara te riječi u svoju dušu i ostavlja ih da ondje lutaju. I čekaju.“

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...