Preskoči na glavni sadržaj

Dva zaljubljena rafiola

Moj muž i ja jednostavni smo ljudi – idealni vikend za nas je onaj proveden u šetnji ispod sunca, začinjen finom klopicom i blesiranjem na ulicama grada u kojem nas, po mogućnosti, nitko ne poznaje. Prošlog vikenda uputili smo se u Trogir, koji mi je do sada, iako udaljen tek četrdesetak kilometara, uvijek bio samo prolazna stanica. 

Grad Vinka Coce na prvu mi se učinio kao Šibenik u malom. Kao i ulice svakog primorskog grada, i njegove kamene kale načičkane su tornjićima sakralnih objekata koji su davno izgubili svoju svrhu, a koje je najugodnije obići upravo u sunčanom listopadu, kad grad napuste horde turista.


Najprepoznatljiviji detalj Trogira upravo je katedrala svetog Lovre koja je građena četiri stoljeća, a na kojoj se ističe znameniti portal majstora Radovana iz 14. stoljeća koji svojim Adamom i Evom te lavovima Venecije podsjeća na jedan od ulaza u šibensku katedralu, baš kao što krstionica Andrije Alešija Dračanina podsjeća na Dalmatinčevu krstionicu u šibenskom svetom Jakovu, izgrađenu tek nekoliko godina prije trogirske. Jasno, uvijek je netko svojim idejama postavljao temelje određenog umjetničkog stila, a ostali su ga, cijeneći njegovu ljepotu, slijedili. Kako god bilo, kamen isklesan u divnu građevinu i danas nam je dokaz čovjekove snage, kreativnosti i upornosti. Najljepši dio katedrale kapela je njenog zaštitnika, sv. Ivana Trogirskog čiji autor je znameniti Nikola Firentinac koji je svoj trag ostavio na mnogim trogirskim građevinama. Katederala čuva grobove znamenitih trogirskih obitelji i trogirskih biskupa, a posebno se ističe grob Mladena III Šubića, štita Hrvata, bana koji nas je obranio od Turaka. Ulaz u katedralu platit ćete 25 kn, a obilazak uključuje samo katedralu, nego i sakristiju koja čuva razne relikvije i predmete, ali i impozantni zvonik visok 47 metara koji krije najharmoničnija zvona u Dalmaciji, kako kažu, i s kojeg se pogled pruža sve do Splita udaljenog tridesetak kilometara.


Na trgu ispred katedrale možete obići palaču Ćipiko, gradsku vijećnicu, u kojoj je nekada bilo općinsko kazalište, crkvu svete Marije u kojoj je danas muzej, crkvu svetog Sebastijana koja je izgrađena kao zavjetna crkva za obranu od kuge, a umjesto zvonika ima sat, gradsku ložu koja je nekada bila trogirska sudnica i crkvicu svete Barbare iz 11. stoljeća, najstariju sačuvanu starohrvatsku crkvu. Od sakralnih objakata, u blizini su i crkva svetog Dominika, samostan svetog Nikole koji čuva zbriku Rodos i crkva svetog Petra s nezaobilaznom dalmatinskom rozetom i kipom svetog Petra, djela Nikole Firentinca, na ulazu.


Od znamenitosti valja pogledati i kulu Kamerlengo, građenu u 15. stoljeću, čiji obilazak će vas, također, koštati 25 kn. Do njega ponosno stoji kula svetog Marka i nogometno igralište Batarija. Kamerlengo je nekada služila za smještaj mletačke vojske, a danas služi kao pozornica i vidikovac koji, po nama, ima potencijal da postane savršena scenografija sljedeće sezone serije Game of thrones.


Trogirske ulice, za razliku od šibenskih, čine se mnogo urednije, a vidljivo je i da su pročelja zgrada obnovljena i spremna za fotoaparate atrakcija gladnih turista. Stara gradska jezgra nalazi se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine od 1997. godine, a danas se ponosi i mnogim bistroima, pizzerijama, restoranima i konobama od kojih svaka ima svoj prepoznatljiv dekor i stil. To mi se posebno svidjelo u Trogiru jer mi se čini da u Šibeniku ugostitelji ne ulažu niti u ambijent, niti u ponudu svojih restorana. Ako ćete u Trogiru omastiti brk, morate probati slavnu trogirsku pašticadu i još slavniji trogirski rafiol, prhki jastučić punjen orasima i bademima, čiji recept čuvaju trogirske bake, a koji je savršeni partner popodnevnom makijatu ispijenom u ugodnom društvu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...