Preskoči na glavni sadržaj

Dva zaljubljena rafiola

Moj muž i ja jednostavni smo ljudi – idealni vikend za nas je onaj proveden u šetnji ispod sunca, začinjen finom klopicom i blesiranjem na ulicama grada u kojem nas, po mogućnosti, nitko ne poznaje. Prošlog vikenda uputili smo se u Trogir, koji mi je do sada, iako udaljen tek četrdesetak kilometara, uvijek bio samo prolazna stanica. 

Grad Vinka Coce na prvu mi se učinio kao Šibenik u malom. Kao i ulice svakog primorskog grada, i njegove kamene kale načičkane su tornjićima sakralnih objekata koji su davno izgubili svoju svrhu, a koje je najugodnije obići upravo u sunčanom listopadu, kad grad napuste horde turista.


Najprepoznatljiviji detalj Trogira upravo je katedrala svetog Lovre koja je građena četiri stoljeća, a na kojoj se ističe znameniti portal majstora Radovana iz 14. stoljeća koji svojim Adamom i Evom te lavovima Venecije podsjeća na jedan od ulaza u šibensku katedralu, baš kao što krstionica Andrije Alešija Dračanina podsjeća na Dalmatinčevu krstionicu u šibenskom svetom Jakovu, izgrađenu tek nekoliko godina prije trogirske. Jasno, uvijek je netko svojim idejama postavljao temelje određenog umjetničkog stila, a ostali su ga, cijeneći njegovu ljepotu, slijedili. Kako god bilo, kamen isklesan u divnu građevinu i danas nam je dokaz čovjekove snage, kreativnosti i upornosti. Najljepši dio katedrale kapela je njenog zaštitnika, sv. Ivana Trogirskog čiji autor je znameniti Nikola Firentinac koji je svoj trag ostavio na mnogim trogirskim građevinama. Katederala čuva grobove znamenitih trogirskih obitelji i trogirskih biskupa, a posebno se ističe grob Mladena III Šubića, štita Hrvata, bana koji nas je obranio od Turaka. Ulaz u katedralu platit ćete 25 kn, a obilazak uključuje samo katedralu, nego i sakristiju koja čuva razne relikvije i predmete, ali i impozantni zvonik visok 47 metara koji krije najharmoničnija zvona u Dalmaciji, kako kažu, i s kojeg se pogled pruža sve do Splita udaljenog tridesetak kilometara.


Na trgu ispred katedrale možete obići palaču Ćipiko, gradsku vijećnicu, u kojoj je nekada bilo općinsko kazalište, crkvu svete Marije u kojoj je danas muzej, crkvu svetog Sebastijana koja je izgrađena kao zavjetna crkva za obranu od kuge, a umjesto zvonika ima sat, gradsku ložu koja je nekada bila trogirska sudnica i crkvicu svete Barbare iz 11. stoljeća, najstariju sačuvanu starohrvatsku crkvu. Od sakralnih objakata, u blizini su i crkva svetog Dominika, samostan svetog Nikole koji čuva zbriku Rodos i crkva svetog Petra s nezaobilaznom dalmatinskom rozetom i kipom svetog Petra, djela Nikole Firentinca, na ulazu.


Od znamenitosti valja pogledati i kulu Kamerlengo, građenu u 15. stoljeću, čiji obilazak će vas, također, koštati 25 kn. Do njega ponosno stoji kula svetog Marka i nogometno igralište Batarija. Kamerlengo je nekada služila za smještaj mletačke vojske, a danas služi kao pozornica i vidikovac koji, po nama, ima potencijal da postane savršena scenografija sljedeće sezone serije Game of thrones.


Trogirske ulice, za razliku od šibenskih, čine se mnogo urednije, a vidljivo je i da su pročelja zgrada obnovljena i spremna za fotoaparate atrakcija gladnih turista. Stara gradska jezgra nalazi se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine od 1997. godine, a danas se ponosi i mnogim bistroima, pizzerijama, restoranima i konobama od kojih svaka ima svoj prepoznatljiv dekor i stil. To mi se posebno svidjelo u Trogiru jer mi se čini da u Šibeniku ugostitelji ne ulažu niti u ambijent, niti u ponudu svojih restorana. Ako ćete u Trogiru omastiti brk, morate probati slavnu trogirsku pašticadu i još slavniji trogirski rafiol, prhki jastučić punjen orasima i bademima, čiji recept čuvaju trogirske bake, a koji je savršeni partner popodnevnom makijatu ispijenom u ugodnom društvu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...