Preskoči na glavni sadržaj

Dva zaljubljena rafiola

Moj muž i ja jednostavni smo ljudi – idealni vikend za nas je onaj proveden u šetnji ispod sunca, začinjen finom klopicom i blesiranjem na ulicama grada u kojem nas, po mogućnosti, nitko ne poznaje. Prošlog vikenda uputili smo se u Trogir, koji mi je do sada, iako udaljen tek četrdesetak kilometara, uvijek bio samo prolazna stanica. 

Grad Vinka Coce na prvu mi se učinio kao Šibenik u malom. Kao i ulice svakog primorskog grada, i njegove kamene kale načičkane su tornjićima sakralnih objekata koji su davno izgubili svoju svrhu, a koje je najugodnije obići upravo u sunčanom listopadu, kad grad napuste horde turista.


Najprepoznatljiviji detalj Trogira upravo je katedrala svetog Lovre koja je građena četiri stoljeća, a na kojoj se ističe znameniti portal majstora Radovana iz 14. stoljeća koji svojim Adamom i Evom te lavovima Venecije podsjeća na jedan od ulaza u šibensku katedralu, baš kao što krstionica Andrije Alešija Dračanina podsjeća na Dalmatinčevu krstionicu u šibenskom svetom Jakovu, izgrađenu tek nekoliko godina prije trogirske. Jasno, uvijek je netko svojim idejama postavljao temelje određenog umjetničkog stila, a ostali su ga, cijeneći njegovu ljepotu, slijedili. Kako god bilo, kamen isklesan u divnu građevinu i danas nam je dokaz čovjekove snage, kreativnosti i upornosti. Najljepši dio katedrale kapela je njenog zaštitnika, sv. Ivana Trogirskog čiji autor je znameniti Nikola Firentinac koji je svoj trag ostavio na mnogim trogirskim građevinama. Katederala čuva grobove znamenitih trogirskih obitelji i trogirskih biskupa, a posebno se ističe grob Mladena III Šubića, štita Hrvata, bana koji nas je obranio od Turaka. Ulaz u katedralu platit ćete 25 kn, a obilazak uključuje samo katedralu, nego i sakristiju koja čuva razne relikvije i predmete, ali i impozantni zvonik visok 47 metara koji krije najharmoničnija zvona u Dalmaciji, kako kažu, i s kojeg se pogled pruža sve do Splita udaljenog tridesetak kilometara.


Na trgu ispred katedrale možete obići palaču Ćipiko, gradsku vijećnicu, u kojoj je nekada bilo općinsko kazalište, crkvu svete Marije u kojoj je danas muzej, crkvu svetog Sebastijana koja je izgrađena kao zavjetna crkva za obranu od kuge, a umjesto zvonika ima sat, gradsku ložu koja je nekada bila trogirska sudnica i crkvicu svete Barbare iz 11. stoljeća, najstariju sačuvanu starohrvatsku crkvu. Od sakralnih objakata, u blizini su i crkva svetog Dominika, samostan svetog Nikole koji čuva zbriku Rodos i crkva svetog Petra s nezaobilaznom dalmatinskom rozetom i kipom svetog Petra, djela Nikole Firentinca, na ulazu.


Od znamenitosti valja pogledati i kulu Kamerlengo, građenu u 15. stoljeću, čiji obilazak će vas, također, koštati 25 kn. Do njega ponosno stoji kula svetog Marka i nogometno igralište Batarija. Kamerlengo je nekada služila za smještaj mletačke vojske, a danas služi kao pozornica i vidikovac koji, po nama, ima potencijal da postane savršena scenografija sljedeće sezone serije Game of thrones.


Trogirske ulice, za razliku od šibenskih, čine se mnogo urednije, a vidljivo je i da su pročelja zgrada obnovljena i spremna za fotoaparate atrakcija gladnih turista. Stara gradska jezgra nalazi se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine od 1997. godine, a danas se ponosi i mnogim bistroima, pizzerijama, restoranima i konobama od kojih svaka ima svoj prepoznatljiv dekor i stil. To mi se posebno svidjelo u Trogiru jer mi se čini da u Šibeniku ugostitelji ne ulažu niti u ambijent, niti u ponudu svojih restorana. Ako ćete u Trogiru omastiti brk, morate probati slavnu trogirsku pašticadu i još slavniji trogirski rafiol, prhki jastučić punjen orasima i bademima, čiji recept čuvaju trogirske bake, a koji je savršeni partner popodnevnom makijatu ispijenom u ugodnom društvu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...