Preskoči na glavni sadržaj

Ako je dobro Georgeu, dobro je i nama!

Drage buduće supruge, moram raspršiti vaša sanjarenja i reći vam sljedeće - prva bračna noć neće biti seksi i romantična. Nakon dana u sintetičkoj haljini jedva ćete čekati da je mladoženja rastrga, ali ne u sklopu uzbudljive predigre, nego da biste mogli piškiti kao čovjek i otuširati se nakon višesatnog đuskanja. Natečene noge će vam smrdjeti još i više od ostatka tijela, pa ne samo da neće imati snage za konzumaciju vašeg brand new muža, nego ni njemu sama ideja neće biti primamljiva pri pogledu na sve te žuljeve i znoj. 


Nakon tako glamurozne prve bračne noći u našem slučaju, uslijedio je jednako uzbudljiv medeni mjesec. Kažu da putovanja obogaćuju čovjeka, no, ono što ga još više obogaćuje jest vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima - trenuci čiste sreće i opuštenosti. Tako smo mi svoj medeni mjesec započeli druženjem s dragim nam ljudima, šetnjama po Osijeku, Kopačkom ritu i Đakovu i upijanjem slavonskog sunca i razrađivanjem strategije protiv komaraca. Pročitala sam da je isto odlučio učiniti George Clooney sa svojom novopečenom suprugom, mislim - ostati doma, ne braniti se od komaraca - pa valjda zna on što valja. Jeli smo kolače u Hotelu Osijek, sladoled u slastičarnici Korzo u Đakovu, jeli jelena i ostalu divljač u Kormoranu, ni ne pomišljajući da bismo radije jeli neki drugi svjetski specijalitet.


Osim ispijanja kavice u kafiću where everybody knows your name, uz čašicu smo proslavili i diplomu moje sestre koja je sada magistar engleskog jezika i književnosti i filozofije! Jeeeeeeej!


Nakon tjedna provedenog doma, vratili smo se u Šibenik u kojem još vlada ljetno vrijeme - nitko ne nosi baloner ili jesenski kaput, a ni najlonke nisu obvezan modni detalj. Nakon zdravica na poslu, pokazivanja fotografija mladog vjenčanog para - nas - i organiziranja hrpetine spisa koji su me dočekali na stolu, vratili smo se u kolotečinu - ispijanju kave na balkonu s pogledom na more, šetnjama rivom, gledanju filmova (Bad neighbours i Sex tape) o mladim bračnim parovima, papanju pizze iz pizzerije The best, kuckanju čaša u kojima se crveni kupinovo vino, slatkim poljupcima... Medeni mjesec za deset, što se mene tiče!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit