Preskoči na glavni sadržaj

Who wants to live forever?

Kad bi vas danas netko pitao što vas je jutros natjeralo da otvorite oči i napustite topao krevet, što biste mu odgovorili? Što vas pokreće? Je li to jutarnja kava koju srčete uz informativni program televizije, hrpa papira koja će vas dočekati na poslu ili slobodno vrijeme koje ćete poslije posla provesti uz najdraže? Budite li se jer psa morate odvesti u šetnju, jer morate spasiti svijet ili da biste doživjeli neko novo iskustvo? Hrani li vas svakodnevno ljubav, nečiji osmijeh ili utješna misao da će sutrašnjica biti bolja od današnjice? Jeste li pronašli svoj odgovor?

A sad zamislite da živite vječno – koji bi bio razlog vašeg življenja? 


Na razmišljanje o čudnovatosti ljudskog bića i onoga što ga pokreće kroz život potaknula me nova serija o dr. Henryju Morganu – Forever. Henry je patolog u New Yorku, a smrt bi mogao nazvati dobrom prijateljicom. Naime, uz medicinska znanja, doktor Morgan posjeduje i empirijsko znanje o raznim načinima umiranja budući da je i sam umro nebrojeno puta tijekom svom dvjestogodišnjeg života. Ni sam ne zna razlog svoje transformacije, a život mu se češće čini kao kletva, nego kao blagoslov. Kritika i nije oduševljena novitetom ABC-a, ali mene je zaintrigirao, ponajviše zbog šarmantnog doktora Morgana kojeg glumi Ioan Gruffudd (koji je utjelovio petog časnika Harolda Lowea u Titanicu i Mr. Fantastica u Fantastic Four) s neodoljivim velškim naglaskom kojeg bih mogla danima slušati. Dodajte tome da je Forever misterija pomiješana s vremenskim retrospektivama, začinjena kriminalistikom te pričom o vjernom prijateljstvu i vječnoj ljubavi, i već ste hooked, zar ne?


A moj odgovor? Što mene pokreće? Da, kava je super, i volim svoj posao, bar onoliko koliko se može voljeti mjesto na kojem nad papirima provedeš osam sati, a na račun ti se na početku mjeseca ugnijezdi otužna svota kunića, ali pokreće me samo lice spavalice koja mi grije krevet. Bio život dug ili kratak, živcirat ćemo se oko posla, kako oko njegovog nedostatka, tako i zbog nedostatne plaće ili toksične radne atmosfere. Sanjat ćemo o Parizu i New Yorku, biti nezadovoljni jer nemamo najnovije krpice i tri stotine pari cipela – kao da bi nam one pružile neviđenu sreću. Plakat ćemo zbog izdaja i laži naših prijatelja i tijekom vremena gubiti i ponovno pronalaziti smisao, a trebali bismo se svakog dana buditi s mišlju da jedino vrijeme provedeno u toplom zagrljaju čini naš život vrijednim življenja - tada bismo s lakoćom koračali u svaki novi dan i s osmijehom ispijali i najgorče šalice kave koje bi nam nam život servirao.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...