Kad bi vas danas netko pitao što vas je jutros natjeralo da otvorite oči i napustite topao krevet, što biste mu odgovorili? Što vas pokreće? Je li to jutarnja kava koju srčete uz informativni program televizije, hrpa papira koja će vas dočekati na poslu ili slobodno vrijeme koje ćete poslije posla provesti uz najdraže? Budite li se jer psa morate odvesti u šetnju, jer morate spasiti svijet ili da biste doživjeli neko novo iskustvo? Hrani li vas svakodnevno ljubav, nečiji osmijeh ili utješna misao da će sutrašnjica biti bolja od današnjice? Jeste li pronašli svoj odgovor?
A sad zamislite da živite vječno – koji bi bio razlog vašeg življenja?
Na razmišljanje o čudnovatosti ljudskog bića i onoga što ga pokreće kroz život potaknula me nova serija o dr. Henryju Morganu – Forever. Henry je patolog u New Yorku, a smrt bi mogao nazvati dobrom prijateljicom. Naime, uz medicinska znanja, doktor Morgan posjeduje i empirijsko znanje o raznim načinima umiranja budući da je i sam umro nebrojeno puta tijekom svom dvjestogodišnjeg života. Ni sam ne zna razlog svoje transformacije, a život mu se češće čini kao kletva, nego kao blagoslov. Kritika i nije oduševljena novitetom ABC-a, ali mene je zaintrigirao, ponajviše zbog šarmantnog doktora Morgana kojeg glumi Ioan Gruffudd (koji je utjelovio petog časnika Harolda Lowea u Titanicu i Mr. Fantastica u Fantastic Four) s neodoljivim velškim naglaskom kojeg bih mogla danima slušati. Dodajte tome da je Forever misterija pomiješana s vremenskim retrospektivama, začinjena kriminalistikom te pričom o vjernom prijateljstvu i vječnoj ljubavi, i već ste hooked, zar ne?
A moj odgovor? Što mene pokreće? Da, kava je super, i volim svoj posao, bar onoliko koliko se može voljeti mjesto na kojem nad papirima provedeš osam sati, a na račun ti se na početku mjeseca ugnijezdi otužna svota kunića, ali pokreće me samo lice spavalice koja mi grije krevet. Bio život dug ili kratak, živcirat ćemo se oko posla, kako oko njegovog nedostatka, tako i zbog nedostatne plaće ili toksične radne atmosfere. Sanjat ćemo o Parizu i New Yorku, biti nezadovoljni jer nemamo najnovije krpice i tri stotine pari cipela – kao da bi nam one pružile neviđenu sreću. Plakat ćemo zbog izdaja i laži naših prijatelja i tijekom vremena gubiti i ponovno pronalaziti smisao, a trebali bismo se svakog dana buditi s mišlju da jedino vrijeme provedeno u toplom zagrljaju čini naš život vrijednim življenja - tada bismo s lakoćom koračali u svaki novi dan i s osmijehom ispijali i najgorče šalice kave koje bi nam nam život servirao.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)