Preskoči na glavni sadržaj

Kako smo se ovog tjedna upleli u bračni zaplet i plakali nad crvenim narukvicama

Čini se da vas nekoliko, koji nemate pametnijeg posla pa čitate ove moja piskaranja (neizmjerno vam hvala na tome!), najviše volite postove o filmovim i knjigama - pa, budući da smo po tom pitanju u našem kućanstvu bili vrlo produktivni, evo nekoliko preporuka za jesenske dane!

The east (2013)
Ovaj film Zala Batmanglija možda ipak nisam trebala pogledati. Naime, iako u Šibeniku više nije na snazi zabrana konzumacije vode za piće i higijenu, većina žitelja ovog grada ne vjeruje naputcima koje daje gradska vlast i vodu još kupuje, na veliku radost Todorića i kompanije - pa tako i ja. Budući da se kroz film provlači tema tvrtki koje onečišćuju okoliš i truju ljude i na tome masno zarađuju, te boho terorističkih organizacija koje ih imaju namjeru natjerati da na svojoj koži osjete posljedice svojih nečovječnih postupaka, razvila sam laganu paniku od svega što me okružuje, a spopao me i očaj s obzirom da smo svi mi očito ovce koje ništa ne poduzimaju čak ni u slučaju kad im netko oduzme pitku vodu. Ali, film je inače odličan!


Curb your enthusiasm (2000-2011)
Dobrano kasnim s gledanjem ove serije, ali eto, i ona je došla na red (iako su počele izlaziti nove epizode The walking deada, American horror storyja i drugih serija koje pobožno pratim). Glavni lik je ćelavac Larry David - tvorac nezaboravnog Seinfelda, koji mora da je najveći pehist na ovoj planeti! Serija je duhovita, a reći ću samo da je Larry David lik Georgea Constanze temeljio na svojim stavovima o životu - on je nepristojni čovjek koji i, uz najbolje namjere, u svakoj životnoj situaciji ispadne, da prostite - šupak. Ne gledajte ukoliko patite od opsesivno kompulzivnog poremećaja ili slične dijagnoze jer će vas Larry naživcirati do bola.


Red band society (2014)
Ovog tjedna u svijet je puštena prva epizoda ove serije kojoj je Steven Spielberg jedan od producenata. Poželjela sam je pogledati jer ne pratim niti jednu seriju takvog žanra. Naime, u centar zbivanja u Red band societyju su stavljeni tinejdžeri koji žive u bolnici, gdje se liječe od smrtonosnih bolesti ili čekaju transplantaciju organa. Već jako dugo nisam neke likove zavoljela u prvih deset minuta - ali Leo, Charlie, Dash, Jordi, Emma, sestra Denu, pa čak i navijačica Kara, odmah su mi prirasli k srcu. Inspirativni i hrabri kakvi jesu potjerali su mi suze na oči - ako to nije dovoljna preporuka, onda ne znam što jest.


22 jump street (2014)
OK, pogledala sam Step up šesnaest puta, ali nije Channing Tatum razlog zašto gledam glumpavu komediju kao što je 22 jump street. Razlog je ipak urnebesni Jonah Hill, jedan od najboljih mladih glumaca današnjice! Vjerojatno vam je već poznata priča o najnesposobnijim policajcima na tajnom zadatku - ovog puta nalaze se na fakultetu i pokušavaju otkriti dilera, povaliti kakvu curu i postati zvijezda fakultetskog nogometa. Pogledati uz pivo i kokice!

Bračni zaplet
Ako ste čitali Jeffreya Eugenidesa, sve vam je jasno - on je umjetnik, čovjek s tisuću lica u čijim riječima se možete izgubiti, koji je toliko detaljan i brutalan da ćete biti uvjereni da je sve što doživljavaju njegovi likovi i sam doživio jer je nemoguće da običan smrtnik ima toliko mašte i takvu sposobnost pripovijedanja. U Bračnom zapletu glavni lik je Madeleine Hanna, studentica zaljubljena u dvojicu kolega, radnja se zbiva na Brownu, kojeg je i sam Eugenides pohađao, početkom osamdesetih. Nose se scrunchies, slušaju se Talking Heads, hit knjiga je O gramatologiji. Madeleine piše seminar o Jane Austen i George Eliot i čudi se ženama koje su u svom vremenu od bračnog zapleta mogle stvoriti napet i revolucionaran roman, dok danas ljudi mijenjaju bračne partnere jednako učestalo kao što mijenjaju čarape i takvi ih zapleti ne diraju i srž. Možda ćete pomisliti kako se radi o romanu o ljubavnom trokutu i srcedrapajućim dramama, ali ovo je prvenstveno roman o književnosti i njenoj interpretaciji. Naime, knjiga je prepuna Eugenidesovih književnih referenci, stoga će Bračni zaplet kod svakog zaljubljenika u rečenice izazvati mahnito guglanje i oduševljenje. Uživajte!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...