Preskoči na glavni sadržaj

Kako smo se ovog tjedna upleli u bračni zaplet i plakali nad crvenim narukvicama

Čini se da vas nekoliko, koji nemate pametnijeg posla pa čitate ove moja piskaranja (neizmjerno vam hvala na tome!), najviše volite postove o filmovim i knjigama - pa, budući da smo po tom pitanju u našem kućanstvu bili vrlo produktivni, evo nekoliko preporuka za jesenske dane!

The east (2013)
Ovaj film Zala Batmanglija možda ipak nisam trebala pogledati. Naime, iako u Šibeniku više nije na snazi zabrana konzumacije vode za piće i higijenu, većina žitelja ovog grada ne vjeruje naputcima koje daje gradska vlast i vodu još kupuje, na veliku radost Todorića i kompanije - pa tako i ja. Budući da se kroz film provlači tema tvrtki koje onečišćuju okoliš i truju ljude i na tome masno zarađuju, te boho terorističkih organizacija koje ih imaju namjeru natjerati da na svojoj koži osjete posljedice svojih nečovječnih postupaka, razvila sam laganu paniku od svega što me okružuje, a spopao me i očaj s obzirom da smo svi mi očito ovce koje ništa ne poduzimaju čak ni u slučaju kad im netko oduzme pitku vodu. Ali, film je inače odličan!


Curb your enthusiasm (2000-2011)
Dobrano kasnim s gledanjem ove serije, ali eto, i ona je došla na red (iako su počele izlaziti nove epizode The walking deada, American horror storyja i drugih serija koje pobožno pratim). Glavni lik je ćelavac Larry David - tvorac nezaboravnog Seinfelda, koji mora da je najveći pehist na ovoj planeti! Serija je duhovita, a reći ću samo da je Larry David lik Georgea Constanze temeljio na svojim stavovima o životu - on je nepristojni čovjek koji i, uz najbolje namjere, u svakoj životnoj situaciji ispadne, da prostite - šupak. Ne gledajte ukoliko patite od opsesivno kompulzivnog poremećaja ili slične dijagnoze jer će vas Larry naživcirati do bola.


Red band society (2014)
Ovog tjedna u svijet je puštena prva epizoda ove serije kojoj je Steven Spielberg jedan od producenata. Poželjela sam je pogledati jer ne pratim niti jednu seriju takvog žanra. Naime, u centar zbivanja u Red band societyju su stavljeni tinejdžeri koji žive u bolnici, gdje se liječe od smrtonosnih bolesti ili čekaju transplantaciju organa. Već jako dugo nisam neke likove zavoljela u prvih deset minuta - ali Leo, Charlie, Dash, Jordi, Emma, sestra Denu, pa čak i navijačica Kara, odmah su mi prirasli k srcu. Inspirativni i hrabri kakvi jesu potjerali su mi suze na oči - ako to nije dovoljna preporuka, onda ne znam što jest.


22 jump street (2014)
OK, pogledala sam Step up šesnaest puta, ali nije Channing Tatum razlog zašto gledam glumpavu komediju kao što je 22 jump street. Razlog je ipak urnebesni Jonah Hill, jedan od najboljih mladih glumaca današnjice! Vjerojatno vam je već poznata priča o najnesposobnijim policajcima na tajnom zadatku - ovog puta nalaze se na fakultetu i pokušavaju otkriti dilera, povaliti kakvu curu i postati zvijezda fakultetskog nogometa. Pogledati uz pivo i kokice!

Bračni zaplet
Ako ste čitali Jeffreya Eugenidesa, sve vam je jasno - on je umjetnik, čovjek s tisuću lica u čijim riječima se možete izgubiti, koji je toliko detaljan i brutalan da ćete biti uvjereni da je sve što doživljavaju njegovi likovi i sam doživio jer je nemoguće da običan smrtnik ima toliko mašte i takvu sposobnost pripovijedanja. U Bračnom zapletu glavni lik je Madeleine Hanna, studentica zaljubljena u dvojicu kolega, radnja se zbiva na Brownu, kojeg je i sam Eugenides pohađao, početkom osamdesetih. Nose se scrunchies, slušaju se Talking Heads, hit knjiga je O gramatologiji. Madeleine piše seminar o Jane Austen i George Eliot i čudi se ženama koje su u svom vremenu od bračnog zapleta mogle stvoriti napet i revolucionaran roman, dok danas ljudi mijenjaju bračne partnere jednako učestalo kao što mijenjaju čarape i takvi ih zapleti ne diraju i srž. Možda ćete pomisliti kako se radi o romanu o ljubavnom trokutu i srcedrapajućim dramama, ali ovo je prvenstveno roman o književnosti i njenoj interpretaciji. Naime, knjiga je prepuna Eugenidesovih književnih referenci, stoga će Bračni zaplet kod svakog zaljubljenika u rečenice izazvati mahnito guglanje i oduševljenje. Uživajte!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...