Preskoči na glavni sadržaj

Uvertira u beznadno romantični vikend

Vikend popraćen zrakama sunca uvijek me pretvori u beznadnog romantičara – mislim samo o oblacima koji podsjećaju na ružičastu šećernu vatu, o pticama koje cvrkuću ne znajući za zlo na ovom svijetu, o ruci koja se zaljepila za moju. Bilo bi lijepo da nam je svaki dan vikend, da svaku minutu u danu provedemo s onima koje volimo, radeći blesave i romantične stvari, zar ne?

Ovog tjedna vratila sam se u radnu rutinu, a od osmosatnog radnog dana odmorio me dobar film zbog kojeg sam poželjela plesati ulicama ne obazirući se na prolaznike i poetične rečenice složene u roman, a koje vam preporučujem od srca. 


Da se razumijemo, Kieru Knightley obožavam! Osim što bira svoje uloge po zanimljivom mi kriteriju, ima i neodoljivi osmijeh, osmijeh koji bi ti morao uljepšati i najukakaniji dan! Posljednji njezin film gledala sam ovog tjedna s mužem, i iako nije bio dinamičan, niti neobičan po tematici ili fabuli, privukao nas je svojim šarmom i energijom. U Begin again društvo joj je pravio Mark Ruffalo koji igra propalog agenta na glazbene nade koji u lokalnoj birtijetini u New Yorku slučajno čuje gitaru i vokal mlade Britanke Grette koja je u tom gradu zaglavila nakon neuspjele ljubavne veze. Ovaj film ne bazira se na kemiji dvaju glavnih glumaca, on naglasak stavlja na samu srž glazbe – tu moć glazbe da čovjeka emocionalno skrši ili podigne, i da govori kad riječi nemaju smisla. Iako je autor filma tvorac mjuzikla Once (filma), za razliku od Once, koji odiše pomalo beznadnom i sivom atmosferom, s Begin again John Carney je uspio pružiti nam dašak optimizma - u bolju glazbu, u bolje ljude, u bolje sutra, i zbog toga mu je teško odoljeti. 


Nije tajna da volim Frakturina izdanja. Ovog tjedna uz Begin again uživala sam i u prvijencu Nataše Dragnić, romanu Svaki dan, svaki sat. Priča je to o djevojčici i dječaku, o Dori i Luki, o malim vrtićancima koji će postati najbolji prijatelji. Dora će zavoljeti sladoled od čokolade i Matu Lovraka, a Luka će slikati i posvetiti Dori svaku svoju misao. Odlazak Dorinog oca u Pariz razdvojit će ih i u njima ostaviti prazninu o kojoj neće imati snage ikome progovoriti. Ipak, slučajan susret u najromantičnijem gradu svijeta otvorit će vrata za koja su mislili da su zaključana za sva vremena. Lajtmotivi zvuče izlizano, znam – ljubav, sudbina, život, ta prokleta čežnja, slučajan susret - ali Nataša Dragnić, imam osjećaj, može čitatelja uvući u tekst i bez imalo truda, i po tome se ovaj roman razlikuje od ostalih ljubavnih romana. Ona piše ne oslanjajući se na sanjarenja i ne ispunjavajući očekivanja svog čitatelja, nego stvara imajući na umu da stvari nikada nisu onakve kakvima se čine, te da se za sve, što u životu vrijedi, čovjek nema uvijek snage i izboriti.

„Samo o moru Dora nadugo i naširoko šuti. More poznaje samo jedan jezik. Dora to zna. Osjeća to. Bila bi prevara govoriti o moru, valovima, litici, galebovima, ronjenju, šljunčanoj plaži, barci, lizalici, školjkama, oblacima na novome jeziku. To ne bi ništa značilo. Bile bi to samo riječi, prazne riječi koje svatko može izreći i koje mogu svakome pripadati, a to bi bilo nepodnošljivo. To bi značilo odreći se nečega što samo ona smije zvati svojim, samo ona i nitko drugi. U svakom slučaju, nitko na koga želi misliti. Smije misliti. Zatvara te riječi u svoju dušu i ostavlja ih da ondje lutaju. I čekaju.“

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta