Šljokičasta žena

Bez obzira na svjetske krize i epidemije, dogodi se da se čovjek nađe u razdoblju života kada smatra da su one bitne kockice posložene i kad sve ima smisla. Možda pomisli i da je doživio istinsku sreću i zadovoljstvo. A onda mu jedan susret, događaj ili rečenica pokažu da je iznutra prazan i da još uvijek nije našao ono što je tražio – unutarnju ravnotežu i Ljubav koja ga može promijeniti iz korijena. Takva spoznaja pogodi me kao grom iz vedra neba, u vrijeme automatskog prakticiranja odlazaka na svete mise, izricanja molitvi bez srca i bez potrebe za duhovnom obnovom. Trgne me iz rutine u koju sam se lijeno ugnijezdila i odjednom se slomim u suzama čudeći se šupljini svog srca. Razbijem se na komadiće i spoznam koliko sam daleko od Boga bila, u kolikoj mjeri sam zaostala u duhovnom razvoju te koliko je moj život zbog toga bio opterećen brigama, nervozom, bijesom i mržnjom kojima nisam pronalazila lijeka, misleći da su oni teret koji nužno svaki čovjek nosi sa sobom u ovom užurban...

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73 Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos. Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja...

Dijete nikada ne zaboravlja svoj prvi misterij. Na krimiće Agathe Christie jednoga me ljeta navukla moja starija sestrična koju sam, u nedostatku velike sestre, kopirala. Sjećam se kao da je bilo jučer – moja prva Agatha Christie bila je Tragedija u tri čina, pohabana knjiga zelenih korica. Trinaest ljudi pozvano je na večeru na kojoj je ubijen lokalni svećenik. Hvala Bogu, za stolom je brčiće mastio i slavni Hercule Poirot koji je otkrio ubojicu! Kojeg li uzbuđenja! Te sive stanice, ti brčići, to fancy odijelo – uvijek me nervirao, baš onako kako vas živicraju ljudi kojima zavidite na talentu koji vama nije urođen. Misterija na suptilan način – to stil po kojem je Agatha poznata, u kojoj glavnu riječ ne vodi moderna forenzika, nego tek čovjek koji vidi očima skriveno i čuje ono prešućeno. Zato sam voljela Agathu, zato sam voljela Veronicu, zato volim knjige Carlosa Ruiza Zafona, koji je uobičajenoj ljudskoj drami i zločinima dodao i nadnaravnu notu. Tko god je čitao ...

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu. Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću. Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarsko...

Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“ , zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude s...

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem.  Malo mjesto na Haitiju ( La belle amour humaine ) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije. Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu pot...

Nakon vikenda s grloboljom, uslijedio je kišni ponedjeljak - savršeni dan za obilazak šibenskog akvarija, lokalnih dućana i kavicu kraj velebne katedrale. Omiljeni Disneyjev crtić mi je Mala sirena, što je zaista ironično s obzirom da imam neku vrstu fobije od vode otkad sam se kao jedanaestogodišnjakinja skoro utopila na Dravi. Ipak, hobotnica koja spava, male klaun (Nemo) ribice, mini morski pas, predivni plavi hlap imena Eugen, jato zlatnih ribica i mnoge druge zanimljive ribice natjerale su me da na tren pomislim da je Sebastian imao pravo -  "... under the sea, darling, it's better..." Prevrtljivi srpanj savršeno je poslužio za čitanje na balkonu, a na repertorau se našla Ferićeva Smrt djevojčice sa žigicama (predugo na to-read-listi!). Nazivaju je mediteranskim Twin peaksom, što ju čini savršenom knjigom za jadranske plaže - stoga, navali, narode! Sedamdesetak je dana do dana V pa sam se odlučila malo ozbiljnije pozabaviti i organiziranjem djevoja...

Kad se zaljubimo, postajemo skloni maštanju o zajedničkom životu. Kako bi bilo čarobno živjeti zajedno, svaku večer začiniti čašom finog vina, buditi se gledajući njegovo lice, utonuti u san na jastuku kraj njegovog! Ah! Odjednom, zajedničko kuhanje, zajedničko peglanje, zajedničko ribanje wc školjke, i sve drugo zajedničko postaje nešto čemu težimo, lifestyle koji bi riješio sve naše životne probleme. I onda se dogodi šok! Već pri prvom zajedničkom ljetovanju ili već u prvim danima zajedničkog života, primjećujemo mane svog, do tada savršenog, partnera, i počinjemo sumnjati u sretnu zajedničku budućnost. Možda se radi o klišejima iz američkih filmova, kao što su ostavljanje poklopca wc školjke (oko čega tolika galama, nikad mi nije bilo jasno!) ili zatrpavanju svake površine stana prljavim čarapama, a možda vas počnu izluđivati njegove navike pri hranjenju ili način na koji bulji u nogometnu utakmicu i ne primjećuje ni vas, ni vašu potrebu za zajedničkim brisanjem prašine. Umj...

Sija sunce, sija meni sja, a ja ležim pokrivena, crvenog nosa i upaljenog grla. Bit će da sam opasno ostarjela jer me nagle promjene vremena nikada ranije nisu na ovakav način onesposobljavale. Tako već drugi dan gutam bombone od đumbira i propolisa, pijem kamilicu i prisjećam se kako je bilo lijepo udisati zrak kroz obje nosnice! Uz to, prisjećam se prošlog vikenda s dragim na predivnoj Jadriji - gradskom kupalištu u kojem Šibenčani točaju noge već stotinu godina - a koje je mene oduševilo prvog puta kada sam se na njega iskrcala iz brodice Luce, iz nekog neopisivnog razloga. Još uvijek čitam Amy Tan - Spasiti ribu od utapanja - Burma me umara, što da vam velim. Pogledali smo Fading Gigolo u ljetnom kinu, isprdali najklišejizirani film ever - Endless love, uživali u The kings of summer te vrijeme kratili uz višnjevaču i serije Banshee i švedsko-danski Most.  Život je lijep. Još kad bih se uspjela vratiti svom uobičajenom kapacitetu pluća, to bi bilo...