Za nekoliko sati moje dvije ljubavi slave svoj rođendan - dječak kojeg sam zavoljela prije gotovo trinaest godina, a koji je uz mene odrastao u muškarca, i knjige - koje sam kao djevojčica zaključala u srce uz svoju bajko-pričalicu - majku.
U pokušaju da povežem to dvoje, otkrit ću vam danas da je prva knjiga koju mi je dragi poklonio bila Coelhova Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Pažljivo ju je umotao u papir i donio je na proslavu mog 16. rođendana. Bila sam obučena u zvonarice i lanenu široku hippy košulju, jer tada je to bio moj prepoznatljivi stil, a knjigu sam rado čitala i tijekom studija, kad me new age faza davno bila napustila. Coelho je uvijek govorio o ljubavi kao o nečem nadnaravno lijepom. Željela sam je, baš takvu - vječnu, nepotrošnu, izdržljivu, hrabru. I ona se, jednako čarobno kao i u fabuli Coelhove knjige, stvorila u mom životu.
Moja prijateljica, koja će mi sutra biti kuma na vjenčanju, predložila mu je da mi je pokloni. Znala je ona da je to knjiga o ljubavi, i da će me na taj način dragi potpuno osvojiti. Što da vam kažem, nisam imala šanse.
Tijekom godina poklonio mi je puno knjiga, raznih žanrova i veličina, ali ta prva će mi zauvijek biti najdraža jer posveta u njoj, ispisana na olovkom povučenom crtovlju (koji je kasnije izbrisan, ostavivši za sobom samo u čarobnoj ravnini napisane riječi), uvijek me podsjeti na dječaka koji mi se davno uvukao pod kožu. Sjeti me na sve ono o čemu smo sanjali, a što se danas ostvaruje.
Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.
Franz Kafka
Knjige za mene nikada nisu bile samo stvari - svaka me podsjeća na neku fazu mog života, na dobre i loše izbore, na želje i prohtjeve. One su krojile moja tinejdžerska (sada - čini se - besmislena) razmišljanja, a sada me sjete na prijateljska lica, rođendane, diplome, vrate uspomene na slatke ljubavne izjave - zahvaljujući njima bolje razumijem ljude oko sebe, zbog njih nikada nisam bila potpuno sama, zbog njih moja mašta divlja, a ja misli slažem u rečenice koje su željne čitateljske pažnje. I zato svatko tko misli da su knjige hrpetina loše iskorištenog papira, i da je čitanje gubljenje vremena, ne može niti zamisliti koliko je zbog takvog razmišljanja osiromašio svoj život. Jer, da nema knjiga, možda ne bi bilo niti ljubavi - a da nije ljubavi, ma znate kako pjesma dalje ide...
Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza.
David Mitchell
baš me ovaj kafkin citat malo zamislio. čitam neku knjigu koju želim samo što prije dovršit do kraja. i već bi je pet puta ostavila, a onda sam se sjetila npr. Kvake 22 ili Stotinu godina samoće koje su mi bile totalno bezvezne dobar dio knjige i onda se dogodi totalan preokret i knjiga me oduševi. Rijetki su to slučajevi, ali dogode se.
OdgovoriIzbrišiA Coelho faza se čini tako davnooooo ... sad si stanem i mislim: ajme - što me vuklo tim knjigama... a opet - sve ima svoje, a valjda i svaka faza odrastanja ima svoje knjige
Mislim da te faze svi moraju proći - krene s Agathom Christie pa dođe do "Ako nešto želiš, cijeli će se svijet urotiti da to dobiješ" (ha! NOOOOT!) Ne žalim niti zbog jedne, svaka me nečemu naučila, ako ničemu drugome - da više tog autora ne čitam :D
Izbriši