Preskoči na glavni sadržaj

Ono kad shvatite da vaše vjenčanje ne organizirate vi

Kad se zaručite za ozbač, i želite iskristalizirati datum vašeg W – daya, vrlo brzo shvatite da sve ono što ste za svoj dan sanjali - možete zaboraviti. Sve one nadobudne žene koje u serijama nose rokovnike pune ideja za svoje savršeno vjenčanje i koje točno znaju na koji dan i na kojem mjestu se žele pogospođiti ? Pih! Krajnja nerealnost!

Željela sam se udati u svibnju, na dan kad je naša ljubav procvjetala. Međutim, isplanirati vjenčanje za dvjestotinjak gostiju u samo nekoliko mjeseci nemoguće je jer su i dvorane i bendovi koje želite, ili koje si možete priuštiti, zauzeti ponekad i godinu dana unaprijed na vaš željeni datum. Stoga se datum našeg vjenčanja nametnuo sam po sebi – prema potrebama tržišta i prema željama naših roditelja (jer uvijek valja provjeriti da datum vašeg vjenčanja ne bude ujedno i obljetnica smrti člana uže obitelji i sl.). I tad vas strefi – zapravo uopće nije bitno što vi želite – ovaj party organizira se za nekoga drugoga – one ljude koji žene sina i udaju kćer.


Moj dragi i ja nismo pretjerano moderni, ali smo praktični. Ne volimo cajke niti zabavnu domaću glazbu (čitaj: Rozge, Sevke i kompaniju), a kao jedini bend koji nam se nudio kao rješenje za naš glazbeni ukus bio je – DJ. Naši roditelji, sumnjičavi, ali puni razumijevanja, dali su nam svoju podršku. Međutim, nakon što se bookirao DJ, a starci shvatili da mi mislimo s tim preozbiljno, suptilno su se počele davati savjeti i preporuke. Pa bit će i starijih ljudi, pa uvijek je živa glazba živa glazba (ma da?), bolja je atmosfera. OK, otkazali smo DJ-a (uvijek je dobro imati trenutak kontemplacije između bookiranja i plaćanja kapare), izguglali bendove do iznemoglosti, shvatili da nećemo pristati ni na što manje od muškog i ženskog vokala na pozornici – i odabrali. Prije krajnje odluke, dragi je s kumom poslušao bend i uživo, a budući da znaju svirati Zoricu – i mladenka je dala svoj blagoslov. So help us God.


Ponekad mi znaju biti zamorne ceremonije koje Slavonci imaju običaj izvoditi na dan vjenčanja. Ako ste ikada bili na prosječnoj slavonskoj svadbi, onda znate da ona ceremonijalno traje od jutra do sutra, da se ide po kuma, pa natrag kod mladoženje, pa po mladu, pa svuda pomalo, sve dok automobilske sirene ne zamuknu. Zamislila sam si da bi bilo lijepo da mladoženja dođe po mladenku bez spektakla, i da njih dvoje krenu prema crkvi gdje se i održava centralna proslava koju toliko iščekujemo. Ali, ne, pa kako će se onda moja mama i njegov tata keriti? Je li uopće moguće da vjenčanje prođe bez okupljanja u mladenkinom dvorištu sa stotinjak članova najbliže rodbine i tamburaškim ansamblom? A ne, ne! Što da vam rečem, tamburaši nam se zovu TS Šogori, a okupljanje kod mladenke će biti oko 14:30 h.

Vjerojatno najgori dio organizacije svadbe je sastavljanje popisa gostiju. Ta će vam procedura pokidati živce i donijeti minute i minute bučnih i dinamičnih telefonskih razgovora. Željeli biste intimnu svadbu, samo s najbližim prijateljima? Eh, da, vjerojatno bi i vaši roditelji to željeli – zato će i pozvati na vašu svadbu nekoliko stotina tetaka i ujni iz 6. koljena i još stotinjak svojih kolega i prijatelja koje, naravno, niste nikada niti upoznali. A vi ćete se svima smiješiti, pogotovo onima koji će vam pokloniti 20 kn jer su na vjenčanje došli iz glupe dužnosti, a ne potrebe, i čekati – jer, ako Bog da, jednog dana i vi ćete ženiti sina ili udavati kći, i napraviti žurku po svom guštu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...