Preskoči na glavni sadržaj

Ono kad shvatite da vaše vjenčanje ne organizirate vi

Kad se zaručite za ozbač, i želite iskristalizirati datum vašeg W – daya, vrlo brzo shvatite da sve ono što ste za svoj dan sanjali - možete zaboraviti. Sve one nadobudne žene koje u serijama nose rokovnike pune ideja za svoje savršeno vjenčanje i koje točno znaju na koji dan i na kojem mjestu se žele pogospođiti ? Pih! Krajnja nerealnost!

Željela sam se udati u svibnju, na dan kad je naša ljubav procvjetala. Međutim, isplanirati vjenčanje za dvjestotinjak gostiju u samo nekoliko mjeseci nemoguće je jer su i dvorane i bendovi koje želite, ili koje si možete priuštiti, zauzeti ponekad i godinu dana unaprijed na vaš željeni datum. Stoga se datum našeg vjenčanja nametnuo sam po sebi – prema potrebama tržišta i prema željama naših roditelja (jer uvijek valja provjeriti da datum vašeg vjenčanja ne bude ujedno i obljetnica smrti člana uže obitelji i sl.). I tad vas strefi – zapravo uopće nije bitno što vi želite – ovaj party organizira se za nekoga drugoga – one ljude koji žene sina i udaju kćer.


Moj dragi i ja nismo pretjerano moderni, ali smo praktični. Ne volimo cajke niti zabavnu domaću glazbu (čitaj: Rozge, Sevke i kompaniju), a kao jedini bend koji nam se nudio kao rješenje za naš glazbeni ukus bio je – DJ. Naši roditelji, sumnjičavi, ali puni razumijevanja, dali su nam svoju podršku. Međutim, nakon što se bookirao DJ, a starci shvatili da mi mislimo s tim preozbiljno, suptilno su se počele davati savjeti i preporuke. Pa bit će i starijih ljudi, pa uvijek je živa glazba živa glazba (ma da?), bolja je atmosfera. OK, otkazali smo DJ-a (uvijek je dobro imati trenutak kontemplacije između bookiranja i plaćanja kapare), izguglali bendove do iznemoglosti, shvatili da nećemo pristati ni na što manje od muškog i ženskog vokala na pozornici – i odabrali. Prije krajnje odluke, dragi je s kumom poslušao bend i uživo, a budući da znaju svirati Zoricu – i mladenka je dala svoj blagoslov. So help us God.


Ponekad mi znaju biti zamorne ceremonije koje Slavonci imaju običaj izvoditi na dan vjenčanja. Ako ste ikada bili na prosječnoj slavonskoj svadbi, onda znate da ona ceremonijalno traje od jutra do sutra, da se ide po kuma, pa natrag kod mladoženje, pa po mladu, pa svuda pomalo, sve dok automobilske sirene ne zamuknu. Zamislila sam si da bi bilo lijepo da mladoženja dođe po mladenku bez spektakla, i da njih dvoje krenu prema crkvi gdje se i održava centralna proslava koju toliko iščekujemo. Ali, ne, pa kako će se onda moja mama i njegov tata keriti? Je li uopće moguće da vjenčanje prođe bez okupljanja u mladenkinom dvorištu sa stotinjak članova najbliže rodbine i tamburaškim ansamblom? A ne, ne! Što da vam rečem, tamburaši nam se zovu TS Šogori, a okupljanje kod mladenke će biti oko 14:30 h.

Vjerojatno najgori dio organizacije svadbe je sastavljanje popisa gostiju. Ta će vam procedura pokidati živce i donijeti minute i minute bučnih i dinamičnih telefonskih razgovora. Željeli biste intimnu svadbu, samo s najbližim prijateljima? Eh, da, vjerojatno bi i vaši roditelji to željeli – zato će i pozvati na vašu svadbu nekoliko stotina tetaka i ujni iz 6. koljena i još stotinjak svojih kolega i prijatelja koje, naravno, niste nikada niti upoznali. A vi ćete se svima smiješiti, pogotovo onima koji će vam pokloniti 20 kn jer su na vjenčanje došli iz glupe dužnosti, a ne potrebe, i čekati – jer, ako Bog da, jednog dana i vi ćete ženiti sina ili udavati kći, i napraviti žurku po svom guštu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...