Preskoči na glavni sadržaj

Ono kad shvatite da vaše vjenčanje ne organizirate vi

Kad se zaručite za ozbač, i želite iskristalizirati datum vašeg W – daya, vrlo brzo shvatite da sve ono što ste za svoj dan sanjali - možete zaboraviti. Sve one nadobudne žene koje u serijama nose rokovnike pune ideja za svoje savršeno vjenčanje i koje točno znaju na koji dan i na kojem mjestu se žele pogospođiti ? Pih! Krajnja nerealnost!

Željela sam se udati u svibnju, na dan kad je naša ljubav procvjetala. Međutim, isplanirati vjenčanje za dvjestotinjak gostiju u samo nekoliko mjeseci nemoguće je jer su i dvorane i bendovi koje želite, ili koje si možete priuštiti, zauzeti ponekad i godinu dana unaprijed na vaš željeni datum. Stoga se datum našeg vjenčanja nametnuo sam po sebi – prema potrebama tržišta i prema željama naših roditelja (jer uvijek valja provjeriti da datum vašeg vjenčanja ne bude ujedno i obljetnica smrti člana uže obitelji i sl.). I tad vas strefi – zapravo uopće nije bitno što vi želite – ovaj party organizira se za nekoga drugoga – one ljude koji žene sina i udaju kćer.


Moj dragi i ja nismo pretjerano moderni, ali smo praktični. Ne volimo cajke niti zabavnu domaću glazbu (čitaj: Rozge, Sevke i kompaniju), a kao jedini bend koji nam se nudio kao rješenje za naš glazbeni ukus bio je – DJ. Naši roditelji, sumnjičavi, ali puni razumijevanja, dali su nam svoju podršku. Međutim, nakon što se bookirao DJ, a starci shvatili da mi mislimo s tim preozbiljno, suptilno su se počele davati savjeti i preporuke. Pa bit će i starijih ljudi, pa uvijek je živa glazba živa glazba (ma da?), bolja je atmosfera. OK, otkazali smo DJ-a (uvijek je dobro imati trenutak kontemplacije između bookiranja i plaćanja kapare), izguglali bendove do iznemoglosti, shvatili da nećemo pristati ni na što manje od muškog i ženskog vokala na pozornici – i odabrali. Prije krajnje odluke, dragi je s kumom poslušao bend i uživo, a budući da znaju svirati Zoricu – i mladenka je dala svoj blagoslov. So help us God.


Ponekad mi znaju biti zamorne ceremonije koje Slavonci imaju običaj izvoditi na dan vjenčanja. Ako ste ikada bili na prosječnoj slavonskoj svadbi, onda znate da ona ceremonijalno traje od jutra do sutra, da se ide po kuma, pa natrag kod mladoženje, pa po mladu, pa svuda pomalo, sve dok automobilske sirene ne zamuknu. Zamislila sam si da bi bilo lijepo da mladoženja dođe po mladenku bez spektakla, i da njih dvoje krenu prema crkvi gdje se i održava centralna proslava koju toliko iščekujemo. Ali, ne, pa kako će se onda moja mama i njegov tata keriti? Je li uopće moguće da vjenčanje prođe bez okupljanja u mladenkinom dvorištu sa stotinjak članova najbliže rodbine i tamburaškim ansamblom? A ne, ne! Što da vam rečem, tamburaši nam se zovu TS Šogori, a okupljanje kod mladenke će biti oko 14:30 h.

Vjerojatno najgori dio organizacije svadbe je sastavljanje popisa gostiju. Ta će vam procedura pokidati živce i donijeti minute i minute bučnih i dinamičnih telefonskih razgovora. Željeli biste intimnu svadbu, samo s najbližim prijateljima? Eh, da, vjerojatno bi i vaši roditelji to željeli – zato će i pozvati na vašu svadbu nekoliko stotina tetaka i ujni iz 6. koljena i još stotinjak svojih kolega i prijatelja koje, naravno, niste nikada niti upoznali. A vi ćete se svima smiješiti, pogotovo onima koji će vam pokloniti 20 kn jer su na vjenčanje došli iz glupe dužnosti, a ne potrebe, i čekati – jer, ako Bog da, jednog dana i vi ćete ženiti sina ili udavati kći, i napraviti žurku po svom guštu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta