Preskoči na glavni sadržaj

Što ćemo sutra kuhati?

Najveća prednost života s mamom i tatom je to što je netko od njih zadužen za planiranje menija - za nabavku hrane i njenu pripremu. Tek sad razumijem mamu i njeno svakodnevno pitanje "Što ćemo sutra kuhati?" Kad si samostalan čovjek, planiranje obroka predstavlja često muku i gnjavažu, pogotovo ako se želiš hraniti zdravo i raznoliko. Da se razumijemo, i ja bih rado svaki dan jela pizzu, a moj dragi ćevape, ali, hraneći se tako, za samo desetak dana bismo puknuli. U tom tonu ovim postom predstavljam vam nekoliko isprobanih recepata koje redovito kužinavamo, a jednostavni su za pripremiti, kreativni i nadasve fiiiiini. 


Sigurno vam je poznata ona muška taktika ne-znam-ja-to-skuhati-ti-ćeš-to-bolje, uslijed koje će svaka nestrpljiva žena odustati od objašnjavanja i preuzeti kužinu u svoje sposobne ruke. Ali, varaju se muškarci ako misle da će uspjeti tako lako, jer, every once in a while, nađe se dovoljno uporna žena koja će svom dragom nacrtati recept do najsitnijih detalja (miješaj, poklopi, probaj). Drage uporne žene, sad se možete odmoriti jer vaš dragi može napraviti ručak uz pomoć web stranice kao što je ona Alma Čatlaka, na kojoj su recepti popraćeni videom s instrukcijama. Favoriti Crochefa su nam burek (za koji obavezno koristimo Tena kore za savijaču, a koji je odličan sa svim vrstama mljevenog mesa), koji se pravi u količini dovoljnoj za dva dana, i slavni paprikaš zahvaljujući kojem je moj zaručnik postao mali od paprikaša. Savršen za kišne dane kad nema boljeg od tople juhice.

Svi smo kad tad pekli krumpire u pećnici, a za movie večer, kad vam se baš jede čips, preporučujem krumpir s češnjakom (kojeg bih stavljala u sve!) pečen u pećnici. Njami!

Na ovo jelo me nadahnuo Masterchef, a presudila je moja neopisiva ljubav prema cimetu. Volim isprobati strane specijalitete, posebno u desertima, ali prema indijskom štihu sam bila poprilično skeptična. Ali, dogodilo se i to - zacimetila sam i piletinu! Uspješno! Okus je neobičan, na pomisao malo fuj, ali dajte se iznenaditi! Dragi je zaključio da bi radije ćevape, ali ja ću piletinu s orasima i cimetom svakako pripremiti ponovno!

Ukoliko pozivate goste ili se samo želite počastiti hranom koja ima okus junk fooda (dušu dalo za PMS!), napravite ove ukusne tortilje koje imaju okus baš kao pizza, a zapravo su zdrave i nižekalorične! Ako ih slučajno ne pojedete sve, drugi dan ih možete ponijeti na posao i smazati za marendu umjesto dosadnog peciva iz pekare, jer su ukusne i tople, i hladne. U slast!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...