Ne sjećam se točno ni koje je godišnje doba bilo, niti koje doba tjedna ili dana, ni jesam li već bila školarka, ali sjećam se kao jučer da me mama posjela kraj sebe, da pogledamo film Imitacija života, u kojem glavne uloge tumače slavna plavuša Lana Turner i Juanita Moore, Afroamerikanka koja je za tu ulogu primila nominaciju za Oscara davne 1959., kada Afroamerikanci nisu bili uobičajeni gosti Akademijine proslave. Bio je to za mene film o dvije djevojčice, nevine i nesvjesne okruženja u kojem žive, i nije mi bilo jasno zašto je mama na kraju filma isplakala dušu govoreći da obožava taj film. Prošle su godine i godine dok nisam shvatila što uopće znači sintagma i zapitala se kako se osjećaju svi oni koji žive - ne život - nego samo njegovu imitaciju.
Možda sam bila samo dijete koje je bilo potreseno majčinim suzama, nesvjesno tematike filma, ali borba Afroamerikanaca za jednakost već mi je u tinejdžerskim godinama postala opsesija. Kad sam se prvi put susrela s imenom Rosa Parks, postala sam svjesna da je pojedinac moćan čak i u očajnim vremenima, kada se čini da je svaka nada iščeznula. Iako sam bila samo balavica iz male Hrvatske, koja nikada uživo nije niti vidjela čovjeka druge rase, informacije o maršu na Washington i riječi doktora Martina Luthera Kinga Jr. bile su mi svetinja. O njemu sam napisala seminar iz gotovo svakog predmeta iz kojeg se to dalo učiniti, i smatrala sam ga izvorom nepresušne inspiracije za ustajanje za ono što mi je u životu bilo bitno. Sposobnost čovjeka da muči drugog, sebi tako sličnog, strašila me, a ustrajnost i dostojanstvo onih koji su se za prava borili, uz čovjeka kojeg su protivnici tako nasilno ubili zbog dobroga u koje je vjerovao, prije samo pedesetak godina - inspiriraju me i danas.
Danas je Afroamerikanac predsjednik države koja je izgrađena vrijednim robovskim rukama, Afroamerikanci nose američku zastavu na Olimpijskim igrama, oni su danas izvođači s kojima se nitko ne može mjeriti, njihovi filmovi osvajaju Oscare. No, jesu li oprostili stoljeća segregacije i diskriminacije? - zapitam se kad god se susretnem s tematikom borbe za ljudska prava. U Who do you think you are poznati američki sportaš, Emmitt Smith, otkrio je istinu o svojoj praprapraprabaki, pretku unazad sedam generacija, koja je bila izvanbračno dijete svoga gospodara-robovlasnika, pa je nosila i njegovo prezime, i od koje je potekla cijela njegova loza. Ne sumnjam, zahvalan joj je na muci koju je pretrpjela, i sigurno bi volio da ga danas može vidjeti - da se na svoje oči uvjeri da su se bičevanja, služenja, ponižavanja, silovanja i druga nedjelja isplatili. Ali, može li Emmitt bez gorčine pogledati unazad i prisjetiti se članova svoje obitelji koji vrlo vjerojatno nisu umrli mirnom smrću? Činjenica je - svaki Afroamerikanac posjeduje u svojoj krvi najmanje 10% europske krvi bivših robovlasnika, što su nepobitni tragovi zločina koji čovjeku i nakon 200 godina mogu učiniti krv uzavrelom.
Za kraj ovog hommagea svim borcima za pravdu, preporučila bih vam najbolji film 2013. godine - Twelve years a slave - film koji govori o istinitim događajima koji su prije Građanskog rata u SAD-u snašli slobodnog čovjeka Samuela Northupa. Film je to koji će vas potresti, koliko god puta se susreli s rasizmom na malom ekranu, i natjerati da cijenite slobodu s kojom ste se rodili, a koja vam u svakom trenutku može biti oduzeta, bili vi toga svjesni, ili ne.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)