Preskoči na glavni sadržaj

Kao ribica u vodi

Da se razumijemo, nisam control freak, ali što u životu započnem, volim i dovršiti. Osim ako se radi o sportskim aktivnostima. 
Jednom sam došla na trening rukometne ženske ekipe na tadašnje igralište zvano Partizan. Pametnom dosta. S rukama baš nisam bila vješta, što da vam kažem. 
Usprkos tome, na tenisu sam se zadržala nešto dulje, a sve što sam o forehandu i backhandu zapamtila je da mi se jednom, dok sam pokušavala izvesti backhand, ptica pokakila na ruku. Ne bih toliko dugo pokušavala postati tenisačica da nije bilo moje prijateljice koja je u tenisu bila jednako loša, pa smo nas dvije mogle uvijek prebacivati lopticu kako nam dođe, bez pritiska od svih onih pobjednica koje su očevi redovito pratili na treninzima. 
Imam i ja oca koji je želio prvake, a dobio je tri ženska sportska antitalenta. Ipak, usudio se u dvorište postaviti koš, u nadi da ćemo postati nešto slično Draženu Petroviću. Trudila sam se ja, ma čak sam imala i poster Shaquille O'Neala u sobi (OK, možda je to ipak bilo zbog krakatog dečka iz razreda koji mi je bio simpatija), ali dalje od par slučajnih slobodnih bacanja na školskom natjecanju košarkašica nisam dospijela.  
Tijekom posljednjih nekoliko godina imala sam kratke faze kad bismo dragi i ja išli joggirati, a znala sam posjetiti i teretanu u kojoj bih se uvijek osjećala kao siroče jer bi svaki put shvatila da, očito, za teretanu moraš imati superfancy trenerku, ful make up i frizuru, jer ne želiš izgledati ružno dok iz svih tvojih pora teče znoj.
I baš kad sam odustala od zamisli da ikada živim iole sportskim životom, otkrila sam plivanje. Pa, evo zašto ga volim i svakom bi ga preporučila.

1. Znoj mi je najveći neprijatelj, ne volim ga, ne volim, ne volim, ali dok plivaš u bazenu, nemoguće je znojiti se, i tko onda plivanje ne bi volio?


2. Osim te prednosti, plivanje volim i jer mi dopušta da se potpuno isključim u bazenu. Zapjevam si neku pjesmu u glavi ili samo mislim na pokrete ruku i nogu, glava mi je čista, a ja sam smirena. Valjda nam voda svima prirodno godi, ipak smo prvih devet mjeseci života bili plivači. 


3. Osim što dobro utječe na moju psihu, plivanje je i društveni događaj budući da na plivanje najčešće idem sa zaručnikom. Pauze i odmor od plivanja uz rub bazena kratimo pričom i tako zajedno, a i korisno, provodimo slobodno vrijeme. 


4. Plivanje nam dobro dođe budući da nismo u kondiciji, a da nam do stana vodi 86 stepenica, uz koje se uvijek uspušemo.

5. Jedna od najboljih stvari kod plivanja je ta da možda nisam smršavila deset kila, štoviše, vaga stoji na jednom mjestu, ali sam primjetila da se u svoj odjeći osjećam lagodnije, a neke hlače su mi čak i prevelike. Štoviše, naziru se mišići na mjestima na kojima ih nisam zatekla desetljećima.

Zato, ako imate nešto malo novca (ulazak na bazene obično stoji 20 kn po osobi), dobre volje i imate kvalitetnu hidratantnu kozmetiku (jer bazenska voda isušuje kožu), zaplivajte još danas!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...