Preskoči na glavni sadržaj

Kao ribica u vodi

Da se razumijemo, nisam control freak, ali što u životu započnem, volim i dovršiti. Osim ako se radi o sportskim aktivnostima. 
Jednom sam došla na trening rukometne ženske ekipe na tadašnje igralište zvano Partizan. Pametnom dosta. S rukama baš nisam bila vješta, što da vam kažem. 
Usprkos tome, na tenisu sam se zadržala nešto dulje, a sve što sam o forehandu i backhandu zapamtila je da mi se jednom, dok sam pokušavala izvesti backhand, ptica pokakila na ruku. Ne bih toliko dugo pokušavala postati tenisačica da nije bilo moje prijateljice koja je u tenisu bila jednako loša, pa smo nas dvije mogle uvijek prebacivati lopticu kako nam dođe, bez pritiska od svih onih pobjednica koje su očevi redovito pratili na treninzima. 
Imam i ja oca koji je želio prvake, a dobio je tri ženska sportska antitalenta. Ipak, usudio se u dvorište postaviti koš, u nadi da ćemo postati nešto slično Draženu Petroviću. Trudila sam se ja, ma čak sam imala i poster Shaquille O'Neala u sobi (OK, možda je to ipak bilo zbog krakatog dečka iz razreda koji mi je bio simpatija), ali dalje od par slučajnih slobodnih bacanja na školskom natjecanju košarkašica nisam dospijela.  
Tijekom posljednjih nekoliko godina imala sam kratke faze kad bismo dragi i ja išli joggirati, a znala sam posjetiti i teretanu u kojoj bih se uvijek osjećala kao siroče jer bi svaki put shvatila da, očito, za teretanu moraš imati superfancy trenerku, ful make up i frizuru, jer ne želiš izgledati ružno dok iz svih tvojih pora teče znoj.
I baš kad sam odustala od zamisli da ikada živim iole sportskim životom, otkrila sam plivanje. Pa, evo zašto ga volim i svakom bi ga preporučila.

1. Znoj mi je najveći neprijatelj, ne volim ga, ne volim, ne volim, ali dok plivaš u bazenu, nemoguće je znojiti se, i tko onda plivanje ne bi volio?


2. Osim te prednosti, plivanje volim i jer mi dopušta da se potpuno isključim u bazenu. Zapjevam si neku pjesmu u glavi ili samo mislim na pokrete ruku i nogu, glava mi je čista, a ja sam smirena. Valjda nam voda svima prirodno godi, ipak smo prvih devet mjeseci života bili plivači. 


3. Osim što dobro utječe na moju psihu, plivanje je i društveni događaj budući da na plivanje najčešće idem sa zaručnikom. Pauze i odmor od plivanja uz rub bazena kratimo pričom i tako zajedno, a i korisno, provodimo slobodno vrijeme. 


4. Plivanje nam dobro dođe budući da nismo u kondiciji, a da nam do stana vodi 86 stepenica, uz koje se uvijek uspušemo.

5. Jedna od najboljih stvari kod plivanja je ta da možda nisam smršavila deset kila, štoviše, vaga stoji na jednom mjestu, ali sam primjetila da se u svoj odjeći osjećam lagodnije, a neke hlače su mi čak i prevelike. Štoviše, naziru se mišići na mjestima na kojima ih nisam zatekla desetljećima.

Zato, ako imate nešto malo novca (ulazak na bazene obično stoji 20 kn po osobi), dobre volje i imate kvalitetnu hidratantnu kozmetiku (jer bazenska voda isušuje kožu), zaplivajte još danas!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...