Preskoči na glavni sadržaj

Glavu gore!

"Negativne emocije su zarazne, a podložnije zarazi su žene", "Isforsirani optimizam stvara kontraefekt" itd. - nema dana, a da ne naletimo na pesimizam i njegov utjecaj u medijima. Isto tako, rijetko kada osvane dan u kojem bi čovjek mogao nesmetano uživati, upijati zrake sunca s onim divnim osjećajem mira u grudima. Očito je - sve nas pere negativa. Svakodnevno nas kljukaju s ružnim vijestima, i čak i da uspijemo zanemariti globalne krize, ratna stanja, klimatske poremećaje i nesreće svjetskih razmjera, ne možemo zanemariti ono što se događa nama samima, ili našim najbližima. Nezaposlenost i nesigurnost imaju moć čovjeka pretvoriti u njegovu sjenu, dok od njega ne ostane ništa osim malodušnosti u ljudskom obliku. I što da čovjek učini? Čini se blesavo drugoga čovjeka tješiti klišejima kao „Razvedri se!“, „Sutra je novi dan!“, „Bit će bolje!“, kad niti sami ne vjerujemo u njih, niti najmanje.


Ljudi koji me dobro poznaju moj stav prema mom životu opisali bi kao pesimističan, kao da je lako kroz život, koji te šamara i u kojem se ostvaruje sve ono što ne želiš, ići s pozitivnim stavom. Istina jest da je čovjekov stav i način suočavanja s problemima programiran, a i neke stvari can-do-spirit jednostavno ne može izliječiti. Ljudi koji vas tješe klišejima zapravo su lijenčine i kukavice koji su smrtno uplašeni i na tren se staviti u vašu kožu. U današnjem svijetu čovjek gotovo da ništa niti nema, osim svoje riječi, pa nemojte prijatelju lagati. Radije recite da će sutra biti još gore, i da će možda sići s pameti i izgubiti sve živce, ali da ga u krizama nećete ostaviti samog.


Imam užasnu grižnju savjesti kada u predvazmeno vrijeme obuzeta sivim mislima tumaram od kuće (ha! uvijek mi je kao trn u oku uopće tako nazivati podstanarski stan 600 km udaljen od kuće) do posla.  Promišljanja o budućnosti, o tome tko želim biti i gdje mogu biti za nekoliko godina, o problemima članova moje obitelji, beznadnosti koja je zadesila moje prijatelje, o zdravlju koje kao da nam svima nedostaje… čini se kao da nema čovjeka kojeg život mazi. I dok me zapljuskuju valovi nezahvalnosti, pogledam često prema nebu, znajući da ću istog trena zaboraviti tlo pod nogama, i da će mi oko zaokupiti svjetlost, bjelina, nešto veće i ljepše od ovoga što me guši. A kad je nebo tmurno i bura šiba, uhvatim se za šarena okna koja gledaju na morski beskraj i ona mi daju nadu da možda nije sve onako kakvim se čini – možda i zapuštena kamena zgrada ima u sebi nešto obojeno, nešto radosno, nešto posebno - baš kao što i svaki dan nosi neku ljepotu koja je vrijedna pažnje.


Možda sutra neće biti bolje, ali to ne znači da bi današnjica trebala biti lišena zahvalnosti – nešto je u što se neprestano (bezuspješno - očito) uvjeravam. Hvala Ti, Bože, na tračku šarenila u svakom mom danu. Hvala Ti, Bože, ma ne na poslu, niti na ljudima koje volim, hvala Ti što si imao ljubavi udahnuti mi zrak u pluća, što si mi dao oči kojima ću te, nadam se (toliko se nadam) pogledati jednog dana, što si mi na ramena nasadio ovu ludu glavu koja u Tebe sumnja. Hvala Ti što danas jesam, bez obzira hoću li sutra biti.

Primjedbe

  1. ooooo ... kako se pronalazim u ovom postu. I više nego što želim. Kako je Monica u prijateljima rekla Rachel kada je pobjegla s vjenčanja i shvatila da sad mora sama krenuti u pravi život - ''Welcome to the real world. It sucks! You're gonna love it''. e, pa ja ga sve manje volim i sve se više utapam u pesimizmu i sve rjeđe se sjetim zahvaliti na svemu opisanome u zadnjem poglavlju. Hvala što si me podsjetila.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako cesto nismo ni svjesni sto imamo! I drugi put! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta