četvrtak, 17. travnja 2014.

Glavu gore!

"Negativne emocije su zarazne, a podložnije zarazi su žene", "Isforsirani optimizam stvara kontraefekt" itd. - nema dana, a da ne naletimo na pesimizam i njegov utjecaj u medijima. Isto tako, rijetko kada osvane dan u kojem bi čovjek mogao nesmetano uživati, upijati zrake sunca s onim divnim osjećajem mira u grudima. Očito je - sve nas pere negativa. Svakodnevno nas kljukaju s ružnim vijestima, i čak i da uspijemo zanemariti globalne krize, ratna stanja, klimatske poremećaje i nesreće svjetskih razmjera, ne možemo zanemariti ono što se događa nama samima, ili našim najbližima. Nezaposlenost i nesigurnost imaju moć čovjeka pretvoriti u njegovu sjenu, dok od njega ne ostane ništa osim malodušnosti u ljudskom obliku. I što da čovjek učini? Čini se blesavo drugoga čovjeka tješiti klišejima kao „Razvedri se!“, „Sutra je novi dan!“, „Bit će bolje!“, kad niti sami ne vjerujemo u njih, niti najmanje.


Ljudi koji me dobro poznaju moj stav prema mom životu opisali bi kao pesimističan, kao da je lako kroz život, koji te šamara i u kojem se ostvaruje sve ono što ne želiš, ići s pozitivnim stavom. Istina jest da je čovjekov stav i način suočavanja s problemima programiran, a i neke stvari can-do-spirit jednostavno ne može izliječiti. Ljudi koji vas tješe klišejima zapravo su lijenčine i kukavice koji su smrtno uplašeni i na tren se staviti u vašu kožu. U današnjem svijetu čovjek gotovo da ništa niti nema, osim svoje riječi, pa nemojte prijatelju lagati. Radije recite da će sutra biti još gore, i da će možda sići s pameti i izgubiti sve živce, ali da ga u krizama nećete ostaviti samog.


Imam užasnu grižnju savjesti kada u predvazmeno vrijeme obuzeta sivim mislima tumaram od kuće (ha! uvijek mi je kao trn u oku uopće tako nazivati podstanarski stan 600 km udaljen od kuće) do posla.  Promišljanja o budućnosti, o tome tko želim biti i gdje mogu biti za nekoliko godina, o problemima članova moje obitelji, beznadnosti koja je zadesila moje prijatelje, o zdravlju koje kao da nam svima nedostaje… čini se kao da nema čovjeka kojeg život mazi. I dok me zapljuskuju valovi nezahvalnosti, pogledam često prema nebu, znajući da ću istog trena zaboraviti tlo pod nogama, i da će mi oko zaokupiti svjetlost, bjelina, nešto veće i ljepše od ovoga što me guši. A kad je nebo tmurno i bura šiba, uhvatim se za šarena okna koja gledaju na morski beskraj i ona mi daju nadu da možda nije sve onako kakvim se čini – možda i zapuštena kamena zgrada ima u sebi nešto obojeno, nešto radosno, nešto posebno - baš kao što i svaki dan nosi neku ljepotu koja je vrijedna pažnje.


Možda sutra neće biti bolje, ali to ne znači da bi današnjica trebala biti lišena zahvalnosti – nešto je u što se neprestano (bezuspješno - očito) uvjeravam. Hvala Ti, Bože, na tračku šarenila u svakom mom danu. Hvala Ti, Bože, ma ne na poslu, niti na ljudima koje volim, hvala Ti što si imao ljubavi udahnuti mi zrak u pluća, što si mi dao oči kojima ću te, nadam se (toliko se nadam) pogledati jednog dana, što si mi na ramena nasadio ovu ludu glavu koja u Tebe sumnja. Hvala Ti što danas jesam, bez obzira hoću li sutra biti.

2 komentara:

  1. ooooo ... kako se pronalazim u ovom postu. I više nego što želim. Kako je Monica u prijateljima rekla Rachel kada je pobjegla s vjenčanja i shvatila da sad mora sama krenuti u pravi život - ''Welcome to the real world. It sucks! You're gonna love it''. e, pa ja ga sve manje volim i sve se više utapam u pesimizmu i sve rjeđe se sjetim zahvaliti na svemu opisanome u zadnjem poglavlju. Hvala što si me podsjetila.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako cesto nismo ni svjesni sto imamo! I drugi put! ;)

      Izbriši

Speak up! :)