Preskoči na glavni sadržaj

Glavu gore!

"Negativne emocije su zarazne, a podložnije zarazi su žene", "Isforsirani optimizam stvara kontraefekt" itd. - nema dana, a da ne naletimo na pesimizam i njegov utjecaj u medijima. Isto tako, rijetko kada osvane dan u kojem bi čovjek mogao nesmetano uživati, upijati zrake sunca s onim divnim osjećajem mira u grudima. Očito je - sve nas pere negativa. Svakodnevno nas kljukaju s ružnim vijestima, i čak i da uspijemo zanemariti globalne krize, ratna stanja, klimatske poremećaje i nesreće svjetskih razmjera, ne možemo zanemariti ono što se događa nama samima, ili našim najbližima. Nezaposlenost i nesigurnost imaju moć čovjeka pretvoriti u njegovu sjenu, dok od njega ne ostane ništa osim malodušnosti u ljudskom obliku. I što da čovjek učini? Čini se blesavo drugoga čovjeka tješiti klišejima kao „Razvedri se!“, „Sutra je novi dan!“, „Bit će bolje!“, kad niti sami ne vjerujemo u njih, niti najmanje.


Ljudi koji me dobro poznaju moj stav prema mom životu opisali bi kao pesimističan, kao da je lako kroz život, koji te šamara i u kojem se ostvaruje sve ono što ne želiš, ići s pozitivnim stavom. Istina jest da je čovjekov stav i način suočavanja s problemima programiran, a i neke stvari can-do-spirit jednostavno ne može izliječiti. Ljudi koji vas tješe klišejima zapravo su lijenčine i kukavice koji su smrtno uplašeni i na tren se staviti u vašu kožu. U današnjem svijetu čovjek gotovo da ništa niti nema, osim svoje riječi, pa nemojte prijatelju lagati. Radije recite da će sutra biti još gore, i da će možda sići s pameti i izgubiti sve živce, ali da ga u krizama nećete ostaviti samog.


Imam užasnu grižnju savjesti kada u predvazmeno vrijeme obuzeta sivim mislima tumaram od kuće (ha! uvijek mi je kao trn u oku uopće tako nazivati podstanarski stan 600 km udaljen od kuće) do posla.  Promišljanja o budućnosti, o tome tko želim biti i gdje mogu biti za nekoliko godina, o problemima članova moje obitelji, beznadnosti koja je zadesila moje prijatelje, o zdravlju koje kao da nam svima nedostaje… čini se kao da nema čovjeka kojeg život mazi. I dok me zapljuskuju valovi nezahvalnosti, pogledam često prema nebu, znajući da ću istog trena zaboraviti tlo pod nogama, i da će mi oko zaokupiti svjetlost, bjelina, nešto veće i ljepše od ovoga što me guši. A kad je nebo tmurno i bura šiba, uhvatim se za šarena okna koja gledaju na morski beskraj i ona mi daju nadu da možda nije sve onako kakvim se čini – možda i zapuštena kamena zgrada ima u sebi nešto obojeno, nešto radosno, nešto posebno - baš kao što i svaki dan nosi neku ljepotu koja je vrijedna pažnje.


Možda sutra neće biti bolje, ali to ne znači da bi današnjica trebala biti lišena zahvalnosti – nešto je u što se neprestano (bezuspješno - očito) uvjeravam. Hvala Ti, Bože, na tračku šarenila u svakom mom danu. Hvala Ti, Bože, ma ne na poslu, niti na ljudima koje volim, hvala Ti što si imao ljubavi udahnuti mi zrak u pluća, što si mi dao oči kojima ću te, nadam se (toliko se nadam) pogledati jednog dana, što si mi na ramena nasadio ovu ludu glavu koja u Tebe sumnja. Hvala Ti što danas jesam, bez obzira hoću li sutra biti.

Primjedbe

  1. ooooo ... kako se pronalazim u ovom postu. I više nego što želim. Kako je Monica u prijateljima rekla Rachel kada je pobjegla s vjenčanja i shvatila da sad mora sama krenuti u pravi život - ''Welcome to the real world. It sucks! You're gonna love it''. e, pa ja ga sve manje volim i sve se više utapam u pesimizmu i sve rjeđe se sjetim zahvaliti na svemu opisanome u zadnjem poglavlju. Hvala što si me podsjetila.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako cesto nismo ni svjesni sto imamo! I drugi put! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...