Preskoči na glavni sadržaj

Glavu gore!

"Negativne emocije su zarazne, a podložnije zarazi su žene", "Isforsirani optimizam stvara kontraefekt" itd. - nema dana, a da ne naletimo na pesimizam i njegov utjecaj u medijima. Isto tako, rijetko kada osvane dan u kojem bi čovjek mogao nesmetano uživati, upijati zrake sunca s onim divnim osjećajem mira u grudima. Očito je - sve nas pere negativa. Svakodnevno nas kljukaju s ružnim vijestima, i čak i da uspijemo zanemariti globalne krize, ratna stanja, klimatske poremećaje i nesreće svjetskih razmjera, ne možemo zanemariti ono što se događa nama samima, ili našim najbližima. Nezaposlenost i nesigurnost imaju moć čovjeka pretvoriti u njegovu sjenu, dok od njega ne ostane ništa osim malodušnosti u ljudskom obliku. I što da čovjek učini? Čini se blesavo drugoga čovjeka tješiti klišejima kao „Razvedri se!“, „Sutra je novi dan!“, „Bit će bolje!“, kad niti sami ne vjerujemo u njih, niti najmanje.


Ljudi koji me dobro poznaju moj stav prema mom životu opisali bi kao pesimističan, kao da je lako kroz život, koji te šamara i u kojem se ostvaruje sve ono što ne želiš, ići s pozitivnim stavom. Istina jest da je čovjekov stav i način suočavanja s problemima programiran, a i neke stvari can-do-spirit jednostavno ne može izliječiti. Ljudi koji vas tješe klišejima zapravo su lijenčine i kukavice koji su smrtno uplašeni i na tren se staviti u vašu kožu. U današnjem svijetu čovjek gotovo da ništa niti nema, osim svoje riječi, pa nemojte prijatelju lagati. Radije recite da će sutra biti još gore, i da će možda sići s pameti i izgubiti sve živce, ali da ga u krizama nećete ostaviti samog.


Imam užasnu grižnju savjesti kada u predvazmeno vrijeme obuzeta sivim mislima tumaram od kuće (ha! uvijek mi je kao trn u oku uopće tako nazivati podstanarski stan 600 km udaljen od kuće) do posla.  Promišljanja o budućnosti, o tome tko želim biti i gdje mogu biti za nekoliko godina, o problemima članova moje obitelji, beznadnosti koja je zadesila moje prijatelje, o zdravlju koje kao da nam svima nedostaje… čini se kao da nema čovjeka kojeg život mazi. I dok me zapljuskuju valovi nezahvalnosti, pogledam često prema nebu, znajući da ću istog trena zaboraviti tlo pod nogama, i da će mi oko zaokupiti svjetlost, bjelina, nešto veće i ljepše od ovoga što me guši. A kad je nebo tmurno i bura šiba, uhvatim se za šarena okna koja gledaju na morski beskraj i ona mi daju nadu da možda nije sve onako kakvim se čini – možda i zapuštena kamena zgrada ima u sebi nešto obojeno, nešto radosno, nešto posebno - baš kao što i svaki dan nosi neku ljepotu koja je vrijedna pažnje.


Možda sutra neće biti bolje, ali to ne znači da bi današnjica trebala biti lišena zahvalnosti – nešto je u što se neprestano (bezuspješno - očito) uvjeravam. Hvala Ti, Bože, na tračku šarenila u svakom mom danu. Hvala Ti, Bože, ma ne na poslu, niti na ljudima koje volim, hvala Ti što si imao ljubavi udahnuti mi zrak u pluća, što si mi dao oči kojima ću te, nadam se (toliko se nadam) pogledati jednog dana, što si mi na ramena nasadio ovu ludu glavu koja u Tebe sumnja. Hvala Ti što danas jesam, bez obzira hoću li sutra biti.

Primjedbe

  1. ooooo ... kako se pronalazim u ovom postu. I više nego što želim. Kako je Monica u prijateljima rekla Rachel kada je pobjegla s vjenčanja i shvatila da sad mora sama krenuti u pravi život - ''Welcome to the real world. It sucks! You're gonna love it''. e, pa ja ga sve manje volim i sve se više utapam u pesimizmu i sve rjeđe se sjetim zahvaliti na svemu opisanome u zadnjem poglavlju. Hvala što si me podsjetila.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako cesto nismo ni svjesni sto imamo! I drugi put! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit