Preskoči na glavni sadržaj

Ne bi svita bilo

Za nekoliko sati moje dvije ljubavi slave svoj rođendan - dječak kojeg sam zavoljela prije gotovo trinaest godina, a koji je uz mene odrastao u muškarca, i knjige - koje sam kao djevojčica zaključala u srce uz svoju bajko-pričalicu - majku.


U pokušaju da povežem to dvoje, otkrit ću vam danas da je prva knjiga koju mi je dragi poklonio bila Coelhova Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Pažljivo ju je umotao u papir i donio je na proslavu mog 16. rođendana. Bila sam obučena u zvonarice i lanenu široku hippy košulju, jer tada je to bio moj prepoznatljivi stil, a knjigu sam rado čitala i tijekom studija, kad me new age faza davno bila napustila. Coelho je uvijek govorio o ljubavi kao o nečem nadnaravno lijepom. Željela sam je, baš takvu - vječnu, nepotrošnu, izdržljivu, hrabru. I ona se, jednako čarobno kao i u fabuli Coelhove knjige, stvorila u mom životu.

Moja prijateljica, koja će mi sutra biti kuma na vjenčanju, predložila mu je da mi je pokloni. Znala je ona da je to knjiga o ljubavi, i da će me na taj način dragi potpuno osvojiti. Što da vam kažem, nisam imala šanse. 

Tijekom godina poklonio mi je puno knjiga, raznih žanrova i veličina, ali ta prva će mi zauvijek biti najdraža jer posveta u njoj, ispisana na olovkom povučenom crtovlju (koji je kasnije izbrisan, ostavivši za sobom samo u čarobnoj ravnini napisane riječi), uvijek me podsjeti na dječaka koji mi se davno uvukao pod kožu. Sjeti me na sve ono o čemu smo sanjali, a što se danas ostvaruje.

Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.

Franz Kafka


Knjige za mene nikada nisu bile samo stvari - svaka me podsjeća na neku fazu mog života, na dobre i loše izbore, na želje i prohtjeve. One su krojile moja tinejdžerska (sada - čini se - besmislena) razmišljanja, a sada me sjete na prijateljska lica, rođendane, diplome, vrate uspomene na slatke ljubavne izjave - zahvaljujući njima bolje razumijem ljude oko sebe, zbog njih nikada nisam bila potpuno sama, zbog njih moja mašta divlja, a ja misli slažem u rečenice koje su željne čitateljske pažnje. I zato svatko tko misli da su knjige hrpetina loše iskorištenog papira, i da je čitanje gubljenje vremena, ne može niti zamisliti koliko je zbog takvog razmišljanja osiromašio svoj život. Jer, da nema knjiga, možda ne bi bilo niti ljubavi - a da nije ljubavi, ma znate kako pjesma dalje ide...

Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza.

David Mitchell

Primjedbe

  1. baš me ovaj kafkin citat malo zamislio. čitam neku knjigu koju želim samo što prije dovršit do kraja. i već bi je pet puta ostavila, a onda sam se sjetila npr. Kvake 22 ili Stotinu godina samoće koje su mi bile totalno bezvezne dobar dio knjige i onda se dogodi totalan preokret i knjiga me oduševi. Rijetki su to slučajevi, ali dogode se.
    A Coelho faza se čini tako davnooooo ... sad si stanem i mislim: ajme - što me vuklo tim knjigama... a opet - sve ima svoje, a valjda i svaka faza odrastanja ima svoje knjige

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da te faze svi moraju proći - krene s Agathom Christie pa dođe do "Ako nešto želiš, cijeli će se svijet urotiti da to dobiješ" (ha! NOOOOT!) Ne žalim niti zbog jedne, svaka me nečemu naučila, ako ničemu drugome - da više tog autora ne čitam :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...