Preskoči na glavni sadržaj

Šetnja jedne šinjorine

Ima dana kad se baš osjećam kao tuđinac. Teta u pošti me nazove šinjorinom i ja ostanem iznenađena, iako je to već stoti put da me netko ovdje  tako nazove - pa gdje sam to ja? Hodam putem s posla i najčešće ne susretnem baš niti jednu osobu koju poznajem, što je meni, koja potječem iz mjesta gdje susjedi ulaze u kuću bez kucanja, uvijek deprimirajuće. Probudim se i čujem neko čudno glasanje - ne, to nisu vrapci koji se gnijezde u maminoj magnoliji, to su galebovi koji su se spustili među brodice u mom novom kvartu. Mom kvartu? Brodice? Whaaaaat?! Međutim, onih dana kad pročitam kolumnu dežurnog lokalnog gunđala, iliti novinara, koji se spustio iz Zagreba i koji inspiraciju pronalazi u onom najgorem u Šibeniku, onda shvatim da ja i nisam nužno najgora vrsta furešte, shvatim da volim ovaj grad - barem dovoljno da se osjećam napadnuto kad ga netko vrijeđa. Whaaat, whaaaat?


Slika 1. Parkić ispred crkve Gospe vanka grada s pogledom na šibensku poljanu i Hrvatsko narodno kazalište

Ovaj uvaženi gospon ne zna niti imena šibenskih ulica, a smatra se pozvanim svitovati sve oko sebe. Istina, ni Šibenčani ne znaju imena ulica (jer za sve imaju 'nadimak'), a ja za te kale nisam emocionalno vezana - uz njih ne vežem nikakve uspomene, ali, proučavajući povijest Šibenika, naučila sam da nedostatak iskustva odrastanja u Šibeniku ili nedostatak znanja notornih informacija o građanima ovog grada, i nije ključan da bih zavoljela ovaj grad. 

 Slika 2. Masna ulica

Zagrepčanin s početka priče zaključio je da su svi Šibenčani - ne malograđani, nego seljačine kojima se život svodi na tračanje drugih suseljana. Ne znam s kim se taj sirotan druži, ali savjetovala bih mu da promijeni društvo. 

Slika 3. Crkva svetog Duha

 Slika 4. Nadvratnik u Pribislavićevoj ulici

Ovdje nemam puno prijatelja, štoviše, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke, ali niti jednom od njih bit života nisu uvrede i klevete izrečene na račun drugih. Ne sumnjam, ima takvih Šibenčana, ima takvih Osječana, ma ima takvih Našičana i Zagrepčanina, ali takvi mi ljudi ne trebaju. Ako slučajno Šibenčani generalno jesu takvi, onda se danas smatram posebno sretnom jer sam ja pronašla baš izuzetke u ovom gradu.
 Slika 5. Gotička kuća na Meduliću na kojoj su uklesane mjere kojim su se koristili trgovci na ondašnjoj tržnici

 Slika 6. Kalelarga

 Slika 7. Trg Republike Hrvatske

Osim toga, što se mene tiče, ovdje ne živi onaj čovik šta je prevarija ženu, niti ona štraca koja se zaposlila priko veze, nije me briga ko su ti mater i ćaća, niti gdje oni stoju - za mene ovdje stanuje kralj Krešimir, Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Majka Klara Žižić, Juraj Šižgorić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Špiro Guberina, Maksim Mrvica. Sve te talente odgojio je šibenski kamen, pa tko sam onda ja da ga ne volim? Zato, danas, u inat svim zanovijetalima, uživajte u virtualnoj šetnji pustim šibenskim ulicama.


  Slika 8. Riva

Slika 9. Katedrala svetog Jakova

 Slika 10. Dolac - moj novi kvart

 Slika 11. Dolac - pogled na šibenski most i gradsku plažu Banj, i parkiralište

 Slika 12. Dolac - toranj crkve svetog Križa

 Slika 13. Dolac - kuća Vinka Nikolića, hrvatskog emigrantskog pisca, pjesnika, književnog kritičara i novinara

 Slika 14. Dolac - crkva svetog Križa, poznata po raspelu koje je doplutalo morem, pa kasnije prokrvarilo

 Slika 15. Pogled iz moje spavaće sobe

Primjedbe

  1. Super si ovo napisala, slažem se sa svakom riječi :) I mislim da nas smeta ista kolumna, totalno je uvredljiva i prikazuje nas sve ko zadrte debile... definitivno materijal za iduću kavu :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta