Preskoči na glavni sadržaj

Top 5

Poznajem puno svećenika, hrvatskih, stranih, franjevaca, salezijanaca, petrovaca i mnogih drugih, i mogu reći da je malo njih koji u svom propovijedanju iznose osobne doživljaje i razmišljanja, borbe i dileme. Sve su to vrsni teolozi koji čovjeka mogu usmjeriti i poučiti, ali ponekad mislim da čovjeku ne vrijede sve te filozofsko-teološke propovijedi, pred kojima se čovjek osjeća melen i nedorasao. Zamisli, ako si vjernik, što bi govorio nepoznatim ljudima da se nađeš u prilici da svjedočiš svoju vjeru? Sigurna sam - pošao bi od svojih vlastitih demona, sumnji i otkrivenja.

Upravo je to razlog zašto su propovijedi don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, toliko efektne, zašto ih čovjek pamti i nastoji živjeti kad se vrati u ovaj tmurni svijet. Don Damira možete naći u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, a osim tamo, poslušajte ga ako navrati u vaše mjesto jer on održava duhovne obnove za mlade po cijeloj zemlji. Jučer sam ga imala priliku slušati u katoličkoj školi u Šibeniku, gdje sam punila baterije i pokušavala pronaći savjete kako ostati jak u ovim ekonomskim, ali i duhovnim krizama. Don Damirovo svjedočenje pokušat ću ukratko izložiti u današnjem postu, bez osvrta na moje osobne grijehe i prosvijetljenja (jer taj post ne bi imao kraja), jer znam da je puno mojih prijatelja koji će rado pročitati mudrosti ovog simpatičnog sljedbenika don Bosca.


Don Damir, koji je, da se nadovežem na jučerašnji post - također iz Kanade, jučerašnjom obnovom htio je podsjetiti mlade na pet stvari koje bi trebale biti ključne za život jednog katolika, i koje ne bismo trebali spoznati pred smrti, nego bismo trebali živjeti danas. Počeo je priču s opisom događaja koji su se zbili 11. rujna 2001., navodeći kako su ljudi, koji su se nalazili na katovima iznad mjesta udara aviona, u svojim zadnjim minutama nazivali službe spašavanja i svoje najmilije - svi govoreći isto. Umirući čovjek je umirući čovjek, koje god on vjere bio, koliko god on novca imao u banci, gdje god on živio, zato ne čudi da je upravo riječi ljudi u WTC-u - izgovarao i sam Isus na križu. Prva od tih stvari bila je - Bože moj. Don Damir prepričavao je svoj prvi susret sa živim Bogom, navodio euharistijska čuda, kod nas i u svijetu, savjetujući nas da ne koristimo izlike, da pronađemo vremena za živog Boga koji prebiva među nama. Većina nas Bogu poklanja prve ili posljednje pospane trenutke u danu, i Bogu je mila i takva molitva, ali trebali bismo odvojiti dio dana za susret s Bogom. Don Damir govorio je kako svakodnevno šeće Jarunom i moli krunicu te savjetovao da i mi svoj dan isplaniramo tako da se kvalitetno podružimo s Bogom - bilo to kroz razgovor - molitvu, pjevanje (jer u slavljenju prebiva naš Gospodin) ili čitanje Svetog pisma - i to dnevnih čitanja, koje je crkva na taj način smisleno posložila. 
Drugo što su ljudi govorili tog kobnog 11. rujna 2001. bilo je - oprosti. Oprost je ključan da bismo živjeli ispunjeno, da bismo doživjeli Kraljevstvo nebesko. Ponekad se pravdamo da ne možemo oprostiti onima koji su nas povrijedili jer oni oprost od nas nisu tražili, međutim, to je pogrešno, jer oprost trebaš dati bez obzira tražio ga netko od tebe ili ne. Don Damir navodio je mnoge svoje doživljaje susreta s ljudima koji nose teške rane iz prošlosti i koji su stuck in a moment jer nisu oprostili zlostavljanja, psovke, teške riječi, druge povrede. Don Damir podsjetio nas je na riječi iz molitve koju nas je Isus učio, "Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim", kojima smo postavili kriterij na temelju kojeg će nam se praštati grijesi. Scary thought, zar ne?


Treće što su ljudi u Twin Towers činili jest - zazivanje majki. Don Damir podsjetio nas je da imamo zagovornicu kod Boga na način da razumijemo da savršeni sin, Isus, molbe svoje majke, ne može odbiti. Pričao je o svom ocu Mati i iskazivao zahvalnost na tome što mu je nebeski Otac podario zemaljskog, a zemaljski ga upoznao s nebeskim, navodeći primjere kako se njegov zemaljski otac brinuo za njega, nimalo ne sumnjajući kako će se tek pobrinuti nebeski. Isto tako, savjetovao nam je da se odlučimo moliti dvama svecima zaštitnicima - jednog da odaberemo prema svom imenu ili danu rođenja, a drugoga da odaberemo ovisno o našim potrebama. On je random izabrao svetog Damaza, kojem se, rekavši u šali, nitko ne moli i koji sigurno nestrpljivo kod Boga čeka, a nema čije molitve prenijeti. Crkva štuje mnoge svece, i mnogi od njih su zaboravljeni, ali mi ne smijemo zaboraviti da imamo svoje odvjetnike na nebu.


Gotovo svi ljudi koji su odbrojavali posljednje trenutke nakon udara aviona, tješili su svoju obitelj i prijatelje koji su bili u strahu, panici, znajući da svoje mile više neće vidjeti. Ako živi u skladu s pozivom na svetost (a na svetost smo svi pozvani!), pred smrt čovjeka prožimlje nada. Odjednom on više nema sumnji, nema u njemu straha, samo zna da će sve biti dobro, da će na nebu doživjeti ljubav i radost, što je razlog zašto su mnogi kroz telefonske razgovore svojim dragima, mirnim glasom, poručivali da se ne boje, da će se uskoro u nebu susresti. Nada izvire iz naše čežnje za Bogom, koju nam je don Damir opisao pričom o blizancima u majčinoj utrobi koji shvaćaju da izvan tople maternice zasigurno postoji nešto veće, jer - zašto bi oni inače imali stopala, za što bi im inače služili prsti? Takva jednostavna slika ocrtava čemu čovjek teži - nečemu za što je stvoren.

Posljednje što su nesretni Amerikanci govorili svojim najdražima pred smrt bilo je, već pogađate - volim te. Don Damir nije se zadržavao na teologiji tijela, za koju je stručnjak, dugo, iako je ispričao kako je davno odlučio čuvati se samo za svoju suprugu (za koju je zamišljao da će biti plavuša, Hercegovka, niža od njega), ne znajući da je njegova zaručnica Crkva, nego je htio pojasniti pojam ljubavi. Ljubav je u današnjem svijetu isfurana riječ, svatko je govori, a malo tko zna što ona zaista znači. Bez stručnjih pojašnjenja, don Damir ispričao je kako je ujni, koja se tri godine brinula o teško bolesnom i nepokretnom ujaku, dvorila ga mijenjajući mu pelene, hraneći ga, ne ostavljajući ga ni ne tren, kad je ujak umro, rekao: "Sad se konačno možeš odmoriti", na što mu je ona u šoku odgovorila: "Damire, pa što ti je, pa on je moje sve, ja njega volim!" Isus nam je zapovijedio ljubav: "Ljubite jedni druge kao što vas ja ljubim", a mi, grešni i sebični kakvi jesmo, zaboravljamo kako nas je ljubio. Svojim učenicima služio je, oprao im noge, a kad su ga izdali, zanijekali, prodali, predao se i dao svoj život na križu za njih i za sve nas, koji to, budimo realni, nismo zaslužili. Biste li dali život za prijatelja koji vas je izdao? Biste li svoj život zanemarili i svog života se odrekli samo da bi drugi čovjek živio? To je ljubav, a sve drugo što svijet oko nas naziva ljubavlju samo je loš plagijat ljubavi, nešto krhko i besmisleno. "Nitko nema veće ljubavi od ove: dati život za prijatelje svoje" (Iv 15, 13), a za koga vi dajete svoj život, koga ljubite?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca