Preskoči na glavni sadržaj

Iz Šibenika si ako...

Ovih dana u Šibeniku je popularna Facebook grupa "Iz Šibenika si ako...", koju je pokrenula Šibenčanka koja živi već dvadeset godina u Italiji, gdje su ovakve grupe zadnjih dana postale trend. Šibenčani na štekatima prepričavaju fore iz grupe, prisjećaju se lokalnih legendi i kultnih kafića i diskača, a ja samo blejim u prazno jer mi se čini, više nego ikad, da pričaju u šiframa. Ja nisan nikad bila na kavi u Vesla, niti mi se mater ikad pritila Mandalinom, ali bila sam zato na Mendinom igralištu, u srednjoj jela masne lepinje, htjela sam letjeti kao Franjo Kapetanović, jela sam sladoled kod Šoipa, a ćevape u Kviku - što su sve notorne informacije - ako si iz Našica. Sve vam je jasno - pokrenula sam ja našičku grupu, pa da imam i ja o čemu pričati! :P Doduše, te će priče pričekati neku našičku kavu u Aq, jer me u Šibeniku ionako nitko ne bi razumio. Ali, bar se imam čemu radovati!

Zahvaljujući Šibenčanima, danas ću vam napisati svoje spoznaje (koje će vjerojatno imati i svoj nastavak) na temu "Iz Šibenika si ako...", do kojih sam došla promatrajući Šibenčane kroz ove dvije godine, i uspoređujući ih s Osječanima i Našičanima (s kojima sam u dosadašnjem životu dijelila prebivalište i boravište).

Prvo što Slavonac primijeti u Dalmaciji, pa tako i u Šibeniku, jest da su sunčane naočale must have modni dodatak u svako doba - bio dan, ili noć, ljeto ili zima. Tako Šibenčane možete vidjeti da noseći sunčane naočale žure na posao dok pada kiša, da noseći sunčane naočale kupuju u trgovinama, ma možete ih vidjeti sa cvikama čak i kad se čini kao da će se nebo srušiti na njih i da će uskoro doći smak svita. Možda je to nešto što ovdašnji judi ne uviđaju, ali ostatak Hrvatske ipak nema tako osjetljive oči. Ponekad se čini kao da su Šibenčani izvanzemaljci, s tom izraženom meteoropatijom i potrebom za sunčanim naočalama.


Kad smo već kod vrimena, Šibenčani rijetko kad nose kišobran.  Ako Vakula (čija je majka upravo iz mog kraja) najavi kišu u Našicama, gotovo svi će ponijeti kišobran i obuti odgovarajuću obuću. Nikad nisam vremensku prognozu manje cijenila, nego otkad sam se doselila u Šibenik, potpuno se prilagodivši životu u Krešinom gradu. Ovdje ljudi ignoriraju prognoze, više vole sami predviđati vrime, a ono gotovo nikada, po njima, neće biti obilježeno kišom.

Ono o čemu Šibenčani ne vole pričati, a svakome tko nije odavde to postane jasno čim zakorači u kalelargu, jest činjenica da svaki Šibenčanin ima pasa, ali da malo tko voli čistiti za njima. Sve to ne bi ni čudilo da je Šibenik prekriven travnatom površinom koju bi isti ti pasi trebali pognojiti, ali istina je da u Šibeniku postoji vrlo malo zelenih površina, dok je veći dio grada ipak pokriven kamenom na kojem će vam postole vrlo vjerojatno postati žrtve izmeta šibenskih pasa. Ovaj fenomen osobito dolazi do izražaja za lijepog vremena, kada su ulice puno turista, pa i ono malo vrijednih Šibenčana odustane od skupljanja kakice, u koju, potom, nagazi nesretni Korejac, ili Slavonka.


Još jedna stvar me uvijek nasmije u Šibeniku, a koju Šibenčani uopće ne doživljavaju kao smiješnu, a ni smišnu. Naime, Šibenčani u pekarnicama ne kupuju kifle kao ostatak Hrvatske, oni kupuju - kifliće. Ne znam zašto je tomu tako, ali Šibenčani, inače neskloni deminutivima (to je ipak svojstveno mom ravničarskom kraju koji obavezno ide na kavice i sl.), odlučili su, vjerojatno još u doba suhozida, tepati upravo ovim pekarskim proizvodima. Ipak, ja sam još uvijek uporna pa kupujem kiflu - kud puklo, da puklo.


Primjedbe

  1. Jao što sam se nasmijala na kifliće, uživala sam čitajući ovaj post! :)) Mislim da bi tebi trebali dati da pišeš kolumnu, barem bi oraspoložila ljude :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, hvala ti! Valjda raspolozenje nije kljucno uredniku portala :) :)

      Izbriši
  2. Super post!
    Bila sam u Šibeniku prošle godine prvi puta i jako mi se svidio, ali bila sam kratko, svega 2 dana, pa puno toga još nisam vidjela niti primijetila išta od ovoga. Ali sad ću biti spremna i otvoriti širom oči sljedeći put kada dođem :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t