Preskoči na glavni sadržaj

Muke po Elviri

Čudne smo mi žene. Jedan dan ćemo reći da se osjećamo potpuno nespremne za povećanje nataliteta u državi, a već drugi, najčešće nakon što sretnemo ponosne majke da guraju kolica u kojima drijemaju slatke bebice, poželjet ćemo poraditi na svom podmlatku. Sve to je još više izraženo ako se muškarac doseli ženi u stan i ako oni počnu planirati svoje skorašnje vjenčanje - tada žena automatski započinje svijati svoje gnijezdo, u kojem uvijek ima mjesta za ono još jedno malo biće. I sve bi to bilo normalno, da biće o kojem ja snivam nije - pas!
Iako je pas velika obveza, velika je i radost pa, s vremena na vrijeme, hm, pa možda svakih 28 dana otprilike, uhvati me manija i ja želim psa. Želim ga maziti i paziti i igrati se s njim sve dok nas smrt ne rastavi! 
 
 
Ovog tjedna zato sam posegnula za knjigom Rujane Jeger koja je namjenjena upravo vlasnicima pasa i onima koji to tek žele postati. Tako sam se parkirala u krevet, i dok je muškarac kuće gledao Prebrze i prežestoke, upijala Rujanino znanje o psima.
Iako Rujana misli da je začetnica hrvatske pasološke proze, u svom životu naletjela sam na poveći broj knjiga u kojima su glavni akteri mali čupavci - od Marley i ja do Umijeća utrkivanja po kiši Gartha Steina. Ipak, ova Rujanina "Bez dlake na jeziku" kombinacija je autobiografije i publicistike i otkriva njena iskustva s njenim psima. Na prvim stranicama Rujana govori o osobinama pojedinih pasmina i kako koja odgovara kojem čovjeku, što je rezultiralo guglanjem i stručnom procjenom koja bi pasmina najviše odgovarala nama - tad je već i muškarac odustao od Paula Walkera i Eve Mendes i posvetio se proučavanju inteligencije terijera i buldoga. 
 
 
Brojne pustolovine Rujane i njenih sudrugova, svađe s mužem oko odgoja pasa, liječenje malih nesreća i savjeti za suživot s njima čine ovu knjigu zanimlivom svakom potencijalnom vlasniku psa - koji će se, nakon nje, odlučiti za malu, ili veliku, mazu ili odustati od preuzimanja ove velike odgovornosti - kao što smo mi učinili. Zasad. A za 28 dana, tko zna što će biti!
 
"Posebno je važno dobro odabrati kada se radi o prvom psu. Ljudi koji nikada nisu imali psa su poput ljudi koji nikada nisu bili zaljubljeni - znaju da je to nešto fantastično, ali ne znaju točno što je. I možda se upravo zato ne boje."

Primjedbe

  1. Ja uopće svoj život ne mogu zamisliti bez Fride, uljepšala mi ga je na toliko razina :) psi su zakooon!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem! Ali kad se stalno seljakas i ne znas gdje ces sa sobom, ne znam kako bih uklopila psića, jednog dana kad se skrasim, ako se to ikad dogodi, naci cu ja svoju Fridu - tj. Ringa, Bonu i Rory :)

      Izbriši
  2. Baš sam razmišljala posuditi tu knjigu zadnji put kad sam bila u knjižnici, ne znam zašto nisam, ali nakon ovog teksta definitivno hoću :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta