Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (4)

Ovaj tjedan, kao nastavak duhovne obnove don Damira Stojića, provela sam u tonu blagdana, pa sam po prvi puta dobro pogledala i crkvu svetog Križa kraj koje praktički stanujem, i zamalo se onesvijestila na blagdan Gospe Lurdske od silnog tamjana. Prefascinantna mi je priča o Bernardici Soubirous, djevojčici iz Lurda, kojoj se Gospa ukazala i koja ju je tako zrelo poslušala. Ono zbog čega mi je Bernardica posebno draga jest činjenica da je ljubila Boga svim srcem do kraja života, vjerujući u Gospino obećanje - da će je usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na onom drugom. Bernardica je doista poživjela teško i kratko na ovom svijetu, a njeno tijelo i danas izgleda kao što je izgledalo na dan kad je umrla 1879., zahvaljujući njenoj vjeri koja nadahnjuje i danas.


Kiša je lijevala cijeli tjedan - ustati se iz kreveta dok se rijeke slijevaju na dolački kamen i još stići na posao na vrijeme bilo je nemoguća misija. I dok su mnogi iz kuća, konoba i garaža ispumpavali vodu, mene su razveseljavali crvenokljuni labudovi koji su ležerno plutali nabujalim morem.


Ponosna sam na sebe jer sam i ovaj tjedan tretirala svoje tijelo kao hram (gladni hram) i pazila što u njega unosim (kad sam već prelijena za fitness). Prehrana bez brašna, krumpira, tjestenine, kolača i drugih slatkiša te omiljenog mi čipsa nema puno smisla, znam, ali uspjela sam preživjeti još jedan tjedan zahvaljujući kreativnosti u kuhinji. Na slici su surimi štapići i palačinke bez brašna punjene svježim sirom i vlascem, koje toplo preporučujem svima koji su, kao ja, na odvikavanju od junk fooda.


Ono što mi je definitivno uljepšalo tjedan jest jedna nadasve čudna dostava! Tijekom dopodneva, na samo Valentinovo, stigla mi je sms poruka da ću primiti paket. Na poslu su mi taman javili da mi je stigla pošiljka Ministarstva (svjedodžba o položenom pravosudnom ispitu), što me baš obradovalo, možeš mislit'. Ne'š ti pošiljke, mislila sam, sve dok me nije nazvao dostavljač sa željom da mi uruči paket. Koji sad paket?! Blesava i poptuno zbunjena, objašnjavala sam mu da sam na poslu i da ne mogu preuzeti pošiljku, a on je, čuda li, znao i gdje radim, pa i rekao da će mi paket uručiti na poslu! Što reći, zaista sam sretnica - moj dragan, otkad me odlučio oženiti, romantičniji je no ikad, a ove ruže, koje se proputovale pola Hrvatske da bi me raspekmezile, pun su pogodak!


Kišni tjedan bez kolača, uz pokoji film, knjigu i laundry day, najradije ću privesti ka kraju jutarnjom kavom koju obavezno pijem gledajući Gilmoreice, subotnjom šetnjom s novom prijateljicom, pa kuda me vikend odvede... Ugodan vikend vam želim!


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t