Preskoči na glavni sadržaj

Srest ćemo se u Šibeniku, ili nećemo?

Kraj 2013. godine za Šibenčane je bio značajan - dva Šibenčanina dobila su nagradu Kiklop. Jedan od njih je legendarni Arsen Dedić, a drugi je Antonio Barišić, zvan Bare, koji je nagrađen za svoj debitantski roman. Knjiga je to koja je apsolutni hit u gradu - u knjižnici za nju postoji lista čekanja, a prije samo nekoliko mjeseci, Bare je bio samo samozatajni novinar HRT-a koji je u slobodno vrijeme volio čitati. Danas je on krupna riba u ovoj maloj šibenskoj bari, jedan je od najpopularnijih javnih osoba prošle godine, na kavu ga zove gradonačelnik, čovik posta legenda.

Tolika popularnost i aktualnost knjige inače bi me odvratila od posezanja za njom, ali slaba sam na romane kojima su mjesto radnje meni bliski prostori. Iz istog razloga obožavam čitati knjige Ivane Šojat Kuči čija ljubav prema osječkim ulicama pršti iz svakog slova, Julijanu Matanović koja je sjedila u istim srednjoškolskim klupama kao i ja, mog sugrađanina Leona Majera kojeg pamtim kao jednog od najzanimljivijih čuvara zavičajne baštine, Ivu Brešana koji se, baš kao i ova furešta, divi katedrali... Budući da je mladi Barišić radnju svojeg romana o prijateljima smjestio upravo u Šibenik, koji mu je nepresušni izvor inspiracije, a koji i mene tjera da svoje misli pretočim u slova na ekranu, počastila sam se njegovom knjigom, skuhala kavu i bacila se na čitanje, dok se kiša slijevala niz zelena oka dolačkih prozora.


Priča o šibenskoj prijeratnoj ekipi koja je spremna na sitne lopovluke i nepodopštine s retro mirisima obećavala je. Baretovi glavni junaci su Krešo i Branko, momci u jeansu koji ljeti uživaju u banjadama i kao magarci pivaju Štulićeve stihove u nekom drugom Šibeniku, onom o kojem sam toliko slušala i za kojim Šibenčani pate - Šibeniku u kojem je place-to-be hol gimnazije koji se pretvara vikendom u dicso, Šibeniku u kojem mladi slušaju Prljavce i Azru, idu u kino (sva tri tadašnja kina!), Šibenik u kojem cure izgledaju ka rakete, a momci još pitaju "Oš krenit sa mnom?"- bila su to neka bolja vremena, sve dok se Juga nije počela raspadati i dok nije postalo bitno jesi li Hrvat ili Srbin.
Taman kad misliš da će štorija dosegnuti strašno zanimljiv zaplet i dovesti do brutalnog vrhunca, shvatiš da Branko i Krešo još plivaju na površini, i da ne uspijevaju zaroniti dublje. Roman o momcima koji su "prvo postali nesretni, a onda počeli odrastati" imao je potencijal postati genaracijski roman, kakvim ga nazivaju, ali ja ne bih rekla da je svoj potencijal ostvario. Priča o najboljim prijateljima, uz pokoji ženski lik, vrlo brzo pretvara se u kvazisapunicu u kojoj se kraj primiče u rekordnom vremenu, ostavivši čitatelja s nedorečenom likovima i radnjom u ruci, gotovo kao da je autor žurio na vlak pa nije imao vremena reći ono što je htio.


Možda sam očekivala previše od romana o prijateljima i Domovinskom ratu, valjda potaknuta emocionalnim Hotelom Zagorje Ivane Simić Bodrožić ili brutalnim autobiografijama naših stvarnih branitelja, kojima je rat zaista oduzeo mladost. Ili nisam? Prosudite sami!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta