petak, 7. veljače 2014.

Šetnja jedne šinjorine

Ima dana kad se baš osjećam kao tuđinac. Teta u pošti me nazove šinjorinom i ja ostanem iznenađena, iako je to već stoti put da me netko ovdje  tako nazove - pa gdje sam to ja? Hodam putem s posla i najčešće ne susretnem baš niti jednu osobu koju poznajem, što je meni, koja potječem iz mjesta gdje susjedi ulaze u kuću bez kucanja, uvijek deprimirajuće. Probudim se i čujem neko čudno glasanje - ne, to nisu vrapci koji se gnijezde u maminoj magnoliji, to su galebovi koji su se spustili među brodice u mom novom kvartu. Mom kvartu? Brodice? Whaaaaat?! Međutim, onih dana kad pročitam kolumnu dežurnog lokalnog gunđala, iliti novinara, koji se spustio iz Zagreba i koji inspiraciju pronalazi u onom najgorem u Šibeniku, onda shvatim da ja i nisam nužno najgora vrsta furešte, shvatim da volim ovaj grad - barem dovoljno da se osjećam napadnuto kad ga netko vrijeđa. Whaaat, whaaaat?


Slika 1. Parkić ispred crkve Gospe vanka grada s pogledom na šibensku poljanu i Hrvatsko narodno kazalište

Ovaj uvaženi gospon ne zna niti imena šibenskih ulica, a smatra se pozvanim svitovati sve oko sebe. Istina, ni Šibenčani ne znaju imena ulica (jer za sve imaju 'nadimak'), a ja za te kale nisam emocionalno vezana - uz njih ne vežem nikakve uspomene, ali, proučavajući povijest Šibenika, naučila sam da nedostatak iskustva odrastanja u Šibeniku ili nedostatak znanja notornih informacija o građanima ovog grada, i nije ključan da bih zavoljela ovaj grad. 

 Slika 2. Masna ulica

Zagrepčanin s početka priče zaključio je da su svi Šibenčani - ne malograđani, nego seljačine kojima se život svodi na tračanje drugih suseljana. Ne znam s kim se taj sirotan druži, ali savjetovala bih mu da promijeni društvo. 

Slika 3. Crkva svetog Duha

 Slika 4. Nadvratnik u Pribislavićevoj ulici

Ovdje nemam puno prijatelja, štoviše, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke, ali niti jednom od njih bit života nisu uvrede i klevete izrečene na račun drugih. Ne sumnjam, ima takvih Šibenčana, ima takvih Osječana, ma ima takvih Našičana i Zagrepčanina, ali takvi mi ljudi ne trebaju. Ako slučajno Šibenčani generalno jesu takvi, onda se danas smatram posebno sretnom jer sam ja pronašla baš izuzetke u ovom gradu.
 Slika 5. Gotička kuća na Meduliću na kojoj su uklesane mjere kojim su se koristili trgovci na ondašnjoj tržnici

 Slika 6. Kalelarga

 Slika 7. Trg Republike Hrvatske

Osim toga, što se mene tiče, ovdje ne živi onaj čovik šta je prevarija ženu, niti ona štraca koja se zaposlila priko veze, nije me briga ko su ti mater i ćaća, niti gdje oni stoju - za mene ovdje stanuje kralj Krešimir, Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Majka Klara Žižić, Juraj Šižgorić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Špiro Guberina, Maksim Mrvica. Sve te talente odgojio je šibenski kamen, pa tko sam onda ja da ga ne volim? Zato, danas, u inat svim zanovijetalima, uživajte u virtualnoj šetnji pustim šibenskim ulicama.


  Slika 8. Riva

Slika 9. Katedrala svetog Jakova

 Slika 10. Dolac - moj novi kvart

 Slika 11. Dolac - pogled na šibenski most i gradsku plažu Banj, i parkiralište

 Slika 12. Dolac - toranj crkve svetog Križa

 Slika 13. Dolac - kuća Vinka Nikolića, hrvatskog emigrantskog pisca, pjesnika, književnog kritičara i novinara

 Slika 14. Dolac - crkva svetog Križa, poznata po raspelu koje je doplutalo morem, pa kasnije prokrvarilo

 Slika 15. Pogled iz moje spavaće sobe

2 komentara:

  1. Super si ovo napisala, slažem se sa svakom riječi :) I mislim da nas smeta ista kolumna, totalno je uvredljiva i prikazuje nas sve ko zadrte debile... definitivno materijal za iduću kavu :)

    OdgovoriIzbriši

Speak up! :)