Preskoči na glavni sadržaj

Jedna karta za jučer, molim!

Koliko puta ste poželjeli putovati kroz vrijeme?
Koliko god me mučila neizvjesnost života, ipak ne bih željela znati što me čeka, možda to ne bih mogla podnijeti, možda bih od straha od neizbježnog učinila drastične promjene u svom životu, koje bi, istina, mogle biti i dobre za mene, ali bi sigurno rezultirale i kolateralnim žrtvama.
Kad je čovjek usamljen, hrani se lijepim uspomenama, koje su u mislima, koliko god puta proživljene, uvijek nove, svježe. Zamislite da imate mogućnost vratiti se u prošlost i proživjeti ponovno prve poljupce, najzanimljivije razgovore, najtoplije zagrljaje – ne biste li se bojali da je sva njihova ljepota u tome što se nikada neće ponoviti?

Nama, koji živimo na početku 21. stoljeća (i nismo opsjednuti Doctor Who-om) zasigurno će Rachel McAdams postati sinonim za putovanje kroz vrijeme jer u svakom filmu na tu temu u posljednjih nekoliko godina glumi upravo ona. I da bude gore, ona, jadna ne bila, nikada ne putuje kroz vrijeme, nego uvijek utjelovljuje ženicu vremenskim putnicima.
Knjigu Amerikanke Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika, prema kojoj je 2009. snimljen istoimeni film, kupila sam poklon bonom u osječkom Algoritmu za vrijeme studija. Progutala sam je u jednom danu i emocionalno se iscrpila – neprestano me tjerala da preispitujem svoju ljubavnu vezu – jesu li naše duše sazdane od istoga, bismo li u svakom vremenu težili jedno drugome, jesmo li dovoljno snažni da udaljenost, vremenska ili prostorna, ne utječe na nas? Niffenegger je, pokušavajući izvući se kaosa koji su za sobom ostavile propale veze, skrojila priču o Clare i Henryju, i dok knjiga ima romantični, melodramski, prizvuk, filmska priča teče presporo, a gledatelj više ne može razabrati tko je tko, young Henry, old Henry…više se ne zna tko putuje, a tko ne.


Bit će da se film nije svidio ni Rachel McAdams jer je lani dala novu šansu putovanju kroz vrijeme - u filmu About time, autora filmova Love actually i Notting hill. Ipak, zvijezda filma je Domhnall Gleeson, Irac koji je svojevremeno glumio i jednog od Weasleya u Harryju Potteru, a otac mu je glumac koji je oživio Alastora Moodyja (Harry Potter frikuša – nemojte zamjeriti). On glumi mladog Tima, nesretnika u stilu Hugh Granta u Notting hillu, koji ne uspijeva zadobiti pažnju ženskog roda čak ni kad mu otac otkrije da muškarci u njihovoj obitelji mogu putovati kroz vrijeme. Tim odrasta u odvjetnika, a putovanje kroz vrijeme pomaže mu da parnicu nikada ne izgubi te da naposljetku osvoji djevojku svojih snova u nekoliko pokušaja. Za razliku od mračnog i pomalo napornog The time traveler's wife, About time je slatki i duhoviti romantični film za svakog tko se pita što bi promijenio u svom životu da mu se za to pruži prilika – kao stvoren za ove valentinovske dane, pogotovo ako uzmete u obzir studiju jednog američkog sveučilišta u kojoj su pametnjakovići zaključili da gledanje romantičnih komedija u paru, i razgovor o njima, spašava ljubavnu vezu baš poput odlaska u bračno savjetovalište.

Primjedbe

  1. Harry Potter frik <3
    About time mi je baš drag film, idealan za šuškanje pod dekicom i zajedničko gledanje :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta