Preskoči na glavni sadržaj

Volim svoju svekrvu

U zadnje vrijeme sve češće uhvatim se kako pomislim - ja volim svoju svekrvu. Znam, čudno je tako što i pomisliti, a kamoli ovako javno izreći, ali nek' se zna - ja volim svoju svekrvu! Znam, znam, reći ćete da su moje emocije rezultat porođenja sinčine i spoznaje da ću i sama vjerojatno jednog dana biti svekrva (al' bit ću kul, sve sam već smislil), ali čak i ako stvar djelomično jest u tome, to ne umanjuje moju novootkrivenu ljubav prema majci moga muža.

Kad smo muž i ja bili u stanju najveće zaluđenosti (čitaj: balavurdija), nije me htjela niti upoznati. Naravno, to sam joj tada predbacivala, ali danas sam joj na tome zahvalna - tko zna kakve bih bedastoće pričala kao šesnaestogodišnjakinja. Mislim, ni sada ne pričam neke mudrolije. Kad smo bili zaljubljeni studenti, voljela sam je jer je ona voljela mene - ako se ljubavlju može nazvati ono posipanje soli sinu po glavi - šta-ne-učiš-ostavit-će-te-ako-ne-položiš-te-ispite. Sada mi je jasno da sam sama sebi na taj način hranila ego, a jedina osoba koju je ona voljela - bio je njen sin. Jedno je sigurno - prije udaje mislila sam da je obitelj moga muža savršena i silno sam željela postati dio nje.

Sada znam da su daleko od savršenstva. Sada mi je jasno da je moja svekrva jedna picajzla od žene koja ima oči sokola i koja ima upornost Sizifa. Kad joj pošaljem sliku svog djeteta, njenog unuka, ona uspije na slici zamjetiti da sam djetetu obula različite čarape, da mi je u pozadini zid zaprljan, a da mi zavjesa stoji nakrivljeno. Kad dođemo k njoj u posjet, ona samo izvlači stvari iz špajza i iz frižidera u želji da sve ponesemo, jer, tamo gdje mi živimo valjda nema trgovina. I čak nakon što joj tisuću puta kažem da nam ništa ne treba, i da ne volim baklavu, ona svejedno spakira sve što posjeduje, plus - tepsiju baklave. Ona još uvijek ne zna kako se zovem - ime mi vječito piše bez jednog, ključnog, dakako, slova. Ona me zove svakog četvrtka i postavlja ista pitanja - E, ja sam, u Lidlu sam, treba li ti šta? Ima li Franka sandale?. Ona sve primijeti i sve zna, štošta ju nervira, puno dramatizira, previše puši i često je praznovjerna i sitničava, ali volim ju takva kakva jest - OK, unatoč tomu kakva jest.


Jer, nekim čudom, sve njene iritantne crte ukorijenjene su u mom mužu i s godinama su postale dio njegovog karaktera koji najviše cijenim, postali su baš dio koji mene savršeno nadopunjuje. Zahvaljujući njoj on je najvelikodušniji čovjek kojeg znam, ali ujedno i najštedljiviji perfekcionist. On će prije mene uvidjeti da nam ponestaje mlijeka i kupit ga na akciji, dakako - jer zna da sam ja škrta. On će kupiti nove spužvice za pranje suđa, jer te iz DM-a se više isplati kupovati, i nabaviti novi stol za peglanje da nam olakša život, iako bih ja na pokidanom peglala još godinama, i žalila se neprestano. On će sam peglati svoju odjeću i (skoro) nikada mi zbog toga neće prigovarati. On će napraviti najbolji topli sendvič s najviše pažnje, kao da ga sprema posebnom gostu u vrhunskom restoranu. Stavit će podmetače ispod čaša iako nam je Franka već oštetila  stolić do neprepoznatljivosti. Goste će deset puta pitati trebaju li ili žele nešto, dok ću im ja ponuditi osvježenje tek jednom - hoćeš - nećeš. On će mi najiskrenije reći sve o svemu, a njegovi komplimenti bit će najčudniji komplimenti na svijetu. On će me uhvatiti za guzu dok perem suđe iako se pravim da me to živcira, i nasmijavati me u situacijama u kojima mi nije do smijeha. On će odvesti Franku u park samo da bih ja spremala stan na miru, ili gledala Poirota na miru. S Frankom će imati čajanku i pjevati joj pjesme iz Frozena, i neće mi dati da ikome pričam o tome (Ups!).



Gledam ga dok u večernjim satima užurbano spremamo djecu za spavanje. Večera, pranje zubi, kupanje. Kao i ja, sumnja u sebe kao roditelja. Misli da nije dobar tata, da ne čini dovoljno za svoju djecu. Nema on pojma. Franka ga obožava, a i sinčina će, sigurna sam. Uz njega mi je sve lako, on je snažan i pouzdan, brižan i nesebičan - hm, baš poput njegove majke.

Primjedbe

  1. E, totalno kao da opisuješ moju svekrvu. S time da ja baš i nemam nekih lijepih osjećaja prema njoj :p Nakon 7 godina međusobnog nekomuniciranja, još je i dobro.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...