Preskoči na glavni sadržaj

Priče iz rodilišta (2)

Volim reći da imam puno prijateljica - one iz djetinjstva, one iz škole, one s kojima sam probala prvu cigaretu, one s kojima sam prvi put obukla minjak, one koje su sa mnom učile na faksu, one koje sa mnom na poslu piju kavu - to su moje žene. Ipak, ne volim biti ranjiva pred njima, više bih voljela da me smatraju stupom u svom životu, ženom koju neće pokositi obični povjetarac, koja će kukati uz kavu, ali će hrabro ići naprijed. 

Postoje žene koje zoveš prijateljicama, i postoje žene s kojima živiš u rodilištu.



To su žene koje, kad te nađu na Facebooku, pitaju: Jesi li to ti?, jer nikad te nisu vidjele našminkanu niti s raspuštenom, a kamoli sa čistom kosom. To su žene koje će ti ispričati priču o tome kako kao šesnaestogodišnjakinje nisu slušale mamu pa su nekom mutnom tipu do 25. rodile troje djece, a ti ćeš ih slušati bez trunčice osude. To su žene koje će te pitati kako je to biti zaposlena majka, jer nikada u životu nisu bile ništa drugo osim mame. To su žene koje ti neće morati opravdavati činjenicu da žive sa svekrvama, iako si ti oduvijek željela život suprotan njihovom. To su žene koje će šutjeti s tobom dok čekaš krvne nalaze svoje bebe i strepiš od njezina odvođenja na odjel pedijatrije. To su žene koje će te tješiti kad nalazi ne budu dobri, iako sa strahom čekaju svoj otpusni list. To su žene koje neće pomisliti da ne držiš do sebe, iako tumaraš po rodilištu bez grudnjaka i krvave spavaćice. Štoviše, te će ti žene reći: E, procurila si, hoćeš moj uložak? To su žene koje neće preokretati očima niti kad tvoja beba zaplače po pedeseti put u jednoj noći. To su žene koje će ti odnijeti pladanj od ručka jer znaju da te rez od epiziotomije jako boli, ili će od sestre zatražiti tabletu protiv bolova jer znaju kako bole stezanja maternice. To su žene koje će ti ponuditi svoj sok od šljive jer već treći dan nisi uspjela sestri odgovoriti potvrdno na pitanje: Je l' bila stolica? To su žene koje će pred tobom izdajati svoje bolne dojke, a ti ćeš im posuditi svoju izdajalicu da si olakšaju. To su žene koje te neće pitati zašto si plakala, niti će komentirati vrištanje koje su slušale iz rađaone. To su žene koje znaju koliku tragediju ti predstavlja svaki duži ostanak u bolnici, i koje će ti dodati maramicu i negodovati s tobom zbog nepristojnosti liječnika, i neće ti reći da dramatiziraš. To su žene koje će ti na odlasku od srca reći: Sretno!

Da, rodilište je najljepše mjesto na svijetu - mjesto gdje je žena ženi utjeha, gdje ženu vidimo u njenom najprirodnijem, a najboljem izdanju. Samo, zašto moramo doživjeti toliku bol da bismo bile slabe i ranjive, da bismo bezuvjetno suosjećale jedna s drugom, da bismo iskreno brinule jedna o drugoj?




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...