Bila noć loša ili dobra (hm, koliko dobra uz bebu staru mjesec dana može biti), svakog jutra odlučim - danas će biti dobar dan. Obećam si da neću biti nervozna, da neću kukati zbog bolnih stopala, da ću sve stići, da nećemo živjeti u svinjcu, da će se ručak skuhati, a da Franka neće uopće gledati crtiće. A onda me ona izludi mamakanjem, onda popiški krevet, odbije ručak, ili odluči satima skakati po kauču tik do bratove glave, i ostatak dana pokušavam dokučiti što sam Bogu skrivila.
Pročitala sam negdje da mame na porodiljnom dopustu često zamijene umor za depresiju, pa si to u glavi ponavljam poput mantre. Samo si umorna, nemoj nasjedati na njene provokacije. Jer, ponekad zaboravim - Franka ima samo tri godine. Tri godine. Ona je još beba, ona još želi mamu za sebe, iako ne nosi pelene i sama pojede doručak. Mora da je strašno ovo što joj se dogodilo - u kuću je došla beba koja nije sposobna niti govoriti, ni hodati, a mama i tata ipak stalno u nju gledaju, kao da je nešto čudesno. Braco samo plače i ponekad mamu i popiški, a mama mu se svejedno smije, dok na nju stalno viče - Gdje su ti papuče? Silazi dolje! Pojedi to! Prestani! Pazi! Čekaj! Čekaj! Čekaj!
Odjednom, od nje očekujem da postane samostalna i da bude apsolutno poslušna, a ona se i dalje samo želi glupirati. Ona obožava skakati - Vidi, mama! Obožava kad joj mama crta, a ona joj dodaje drvene bojice. Obožava kad mama pleše s njom, a ona se nakloni na kraju plesa poput balerine. Ona ne želi napustiti park čak ni kad ga napusti zadnji klinac iz susjedstva. Još je zaigrana, svijet joj je pozornica i nebo granica. Obožavam što se ne boji popeti na zidić, što vrišti dok se spušta niz tobogan, što ju oduševljavaju mravi koji se penju po stablu, što na svakom komadu torte mora biti svijećica koja će joj ostvariti želje, što više voli lopte od lutaka i što je tek neki dan s osmijehom obukla haljinicu, što voli palačinke i PEZiće i što druge uvijek grli - zašto odjednom želim da bude ono što nije? Gledam je dok spava napućenih usnica i obuzme me neopisiva žalost - više nikad neće biti ovako mala - pa zašto ne mogu uživati u njenoj ludosti, zašto odjednom tražim od nje da prestane biti čudesna ovakva kakva jest?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)