Preskoči na glavni sadržaj

Priče iz rodilišta (1)

Sposobnost stvaranja novog života najveća je milost koju je Bog muškarcu i ženi mogao dati. No, zašto je baš ženi udijelio tu čast poroda, pitala sam se zadnjih tjedana, dok sam nestrpljivo sve uvjeravala da ću roditi prije termina. Kažu da ti Bog daje samo križ koliki si sposoban nositi pa ću zaključiti da Bog u svog prvostvorenog jednostavno nije imao dovoljno povjerenja kad je ženi povjerio donošenje novog života na svijet.

No, je li me ta misao tješila za vrijeme porođajnih muka? Ne. Bože, sama ideja je u teoriji besprijekorna, ali praktični dio si mogao i bolje osmisliti, neprestano mi je odzvanjalo u glavi. Jesam li sve svoje strahove predala Bogu i jesam li, kako nalaže knjiga Duhovni pristup rađanju, nakon poroda poželjela ponoviti to divno iskustvo?

Ne.


Na blagdan Gospe od Anđela, posebno drage svakom prijatelju svetog Franje (po kome sam ime dala svojoj prvorođenoj), rodila sam svoje drugo dijete - sina Jurja. Baš kao što Franki pristaje njeno ime, značenja slobodna, tako je i Juraj već sad dovoljno snažan i velik da ponese svoje ime. Za one željne grafičkih detalja o njegovom rođenju, reći ću da mi je kapnulo nekoliko kapi plodne vode večer prije Porcijunkule, što mi je, koliko god me drugi razuvjeravali, bio znak da pođem u bolnicu drugo jutro. U bolnici je CTG očitao nezamjetne trudove, a nakon što sam poplavila pripremnu sobu, liječnica me uputila u rađaonu gdje me čekalo, slobodno to mogu reći, pet najbolnijih sati u mom životu. Isprva sam svaki trud prodisala (dišući plitko i brzo, kao kad trčiš, npr.) brojeći sekunde - tješilo me odbrojavanje jer je bol trajala tek četrdesetak sekundi. U prvih sat vremena, bol je bila podnošljiva, uspjevala sam i zaspati između trudova. U međuvremenu, jedna je ženica legla u rađaonu kraj mene, nekoliko puta uzdahnula i jednim trudom u izgonu rodila djevojčicu, bez pucanja međice, bez epiziotomije. Tako lako. Nakon toga, opasno mi je pao moral, a bol je postajala sve jača. Krajnji pritisak, onaj koji vodi do samog poroda, trajao je pola sata, ali nisam izrekla riječi: "Ne mogu", što zbog toga što sam si obećala da to neću reći niti u jednom trenutku poroda, što zbog toga što nisam imala snage govoriti, a i misli u glavi su mi se gubile, više nisam razmišljala o disanju, niti brojanju. Ni vizualizacija djeteta, koja mi je pomogla pri prvom porodu, ovaj put nije funkcionirala - flash backovi su me dodatno užasavali.

Uz životinjski vrisak (da, ako ste tad bili u radijusu od 50 km od bolnice - to sam bila ja), u 18:51 rodio se Juraj, težak 3930 g i dug 52 cm, a ja sam se još narednih sat i pol vremena, natopljena znojem, tresla kao prut od hladnoće, iako su me dobre sestre pokrile debelim pokrivačem. Nisam se zaljubila u njega na prvi pogled, pomislila sam tek da je nalik na svoju sestricu, i zahvalila Bogu na njegovom gromoglasnom plaču.


Ovim putem divim se samoj sebi na ustrajnosti da pronađem onaj zaista posljednji atom snage u sebi, i divim se svakoj ženi koja poželi na svijet donijeti novo biće znajući koliku žrtvu to podrazumijeva. Znamo biti svakakve, pogotovo jedna prema drugoj, ali u ovom procesu trudnoće i rađanja smo s a v r š e n e. Kako li uopće to uspijevamo? Je li to ljubav? Morala bi biti - i to ona najveća, ona najmilosnija - ona zbog koje si spreman dati svoj život. Bog je dobro znao čije srce poznaje takvu vrstu ljubavi i čije tijelo ju je spremno pokloniti - zašto sam ikada posumnjala u Njega, u vjeru koju mi je poklonio?

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta