Preskoči na glavni sadržaj

Priče iz rodilišta (1)

Sposobnost stvaranja novog života najveća je milost koju je Bog muškarcu i ženi mogao dati. No, zašto je baš ženi udijelio tu čast poroda, pitala sam se zadnjih tjedana, dok sam nestrpljivo sve uvjeravala da ću roditi prije termina. Kažu da ti Bog daje samo križ koliki si sposoban nositi pa ću zaključiti da Bog u svog prvostvorenog jednostavno nije imao dovoljno povjerenja kad je ženi povjerio donošenje novog života na svijet.

No, je li me ta misao tješila za vrijeme porođajnih muka? Ne. Bože, sama ideja je u teoriji besprijekorna, ali praktični dio si mogao i bolje osmisliti, neprestano mi je odzvanjalo u glavi. Jesam li sve svoje strahove predala Bogu i jesam li, kako nalaže knjiga Duhovni pristup rađanju, nakon poroda poželjela ponoviti to divno iskustvo?

Ne.


Na blagdan Gospe od Anđela, posebno drage svakom prijatelju svetog Franje (po kome sam ime dala svojoj prvorođenoj), rodila sam svoje drugo dijete - sina Jurja. Baš kao što Franki pristaje njeno ime, značenja slobodna, tako je i Juraj već sad dovoljno snažan i velik da ponese svoje ime. Za one željne grafičkih detalja o njegovom rođenju, reći ću da mi je kapnulo nekoliko kapi plodne vode večer prije Porcijunkule, što mi je, koliko god me drugi razuvjeravali, bio znak da pođem u bolnicu drugo jutro. U bolnici je CTG očitao nezamjetne trudove, a nakon što sam poplavila pripremnu sobu, liječnica me uputila u rađaonu gdje me čekalo, slobodno to mogu reći, pet najbolnijih sati u mom životu. Isprva sam svaki trud prodisala (dišući plitko i brzo, kao kad trčiš, npr.) brojeći sekunde - tješilo me odbrojavanje jer je bol trajala tek četrdesetak sekundi. U prvih sat vremena, bol je bila podnošljiva, uspjevala sam i zaspati između trudova. U međuvremenu, jedna je ženica legla u rađaonu kraj mene, nekoliko puta uzdahnula i jednim trudom u izgonu rodila djevojčicu, bez pucanja međice, bez epiziotomije. Tako lako. Nakon toga, opasno mi je pao moral, a bol je postajala sve jača. Krajnji pritisak, onaj koji vodi do samog poroda, trajao je pola sata, ali nisam izrekla riječi: "Ne mogu", što zbog toga što sam si obećala da to neću reći niti u jednom trenutku poroda, što zbog toga što nisam imala snage govoriti, a i misli u glavi su mi se gubile, više nisam razmišljala o disanju, niti brojanju. Ni vizualizacija djeteta, koja mi je pomogla pri prvom porodu, ovaj put nije funkcionirala - flash backovi su me dodatno užasavali.

Uz životinjski vrisak (da, ako ste tad bili u radijusu od 50 km od bolnice - to sam bila ja), u 18:51 rodio se Juraj, težak 3930 g i dug 52 cm, a ja sam se još narednih sat i pol vremena, natopljena znojem, tresla kao prut od hladnoće, iako su me dobre sestre pokrile debelim pokrivačem. Nisam se zaljubila u njega na prvi pogled, pomislila sam tek da je nalik na svoju sestricu, i zahvalila Bogu na njegovom gromoglasnom plaču.


Ovim putem divim se samoj sebi na ustrajnosti da pronađem onaj zaista posljednji atom snage u sebi, i divim se svakoj ženi koja poželi na svijet donijeti novo biće znajući koliku žrtvu to podrazumijeva. Znamo biti svakakve, pogotovo jedna prema drugoj, ali u ovom procesu trudnoće i rađanja smo s a v r š e n e. Kako li uopće to uspijevamo? Je li to ljubav? Morala bi biti - i to ona najveća, ona najmilosnija - ona zbog koje si spreman dati svoj život. Bog je dobro znao čije srce poznaje takvu vrstu ljubavi i čije tijelo ju je spremno pokloniti - zašto sam ikada posumnjala u Njega, u vjeru koju mi je poklonio?

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit