Sposobnost stvaranja novog života najveća je milost koju je Bog muškarcu i ženi mogao dati. No, zašto je baš ženi udijelio tu čast poroda, pitala sam se zadnjih tjedana, dok sam nestrpljivo sve uvjeravala da ću roditi prije termina. Kažu da ti Bog daje samo križ koliki si sposoban nositi pa ću zaključiti da Bog u svog prvostvorenog jednostavno nije imao dovoljno povjerenja kad je ženi povjerio donošenje novog života na svijet.
No, je li me ta misao tješila za vrijeme porođajnih muka? Ne. Bože, sama ideja je u teoriji besprijekorna, ali praktični dio si mogao i bolje osmisliti, neprestano mi je odzvanjalo u glavi. Jesam li sve svoje strahove predala Bogu i jesam li, kako nalaže knjiga Duhovni pristup rađanju, nakon poroda poželjela ponoviti to divno iskustvo?
Na blagdan Gospe od Anđela, posebno drage svakom prijatelju svetog Franje (po kome sam ime dala svojoj prvorođenoj), rodila sam svoje drugo dijete - sina Jurja. Baš kao što Franki pristaje njeno ime, značenja slobodna, tako je i Juraj već sad dovoljno snažan i velik da ponese svoje ime. Za one željne grafičkih detalja o njegovom rođenju, reći ću da mi je kapnulo nekoliko kapi plodne vode večer prije Porcijunkule, što mi je, koliko god me drugi razuvjeravali, bio znak da pođem u bolnicu drugo jutro. U bolnici je CTG očitao nezamjetne trudove, a nakon što sam poplavila pripremnu sobu, liječnica me uputila u rađaonu gdje me čekalo, slobodno to mogu reći, pet najbolnijih sati u mom životu. Isprva sam svaki trud prodisala (dišući plitko i brzo, kao kad trčiš, npr.) brojeći sekunde - tješilo me odbrojavanje jer je bol trajala tek četrdesetak sekundi. U prvih sat vremena, bol je bila podnošljiva, uspjevala sam i zaspati između trudova. U međuvremenu, jedna je ženica legla u rađaonu kraj mene, nekoliko puta uzdahnula i jednim trudom u izgonu rodila djevojčicu, bez pucanja međice, bez epiziotomije. Tako lako. Nakon toga, opasno mi je pao moral, a bol je postajala sve jača. Krajnji pritisak, onaj koji vodi do samog poroda, trajao je pola sata, ali nisam izrekla riječi: "Ne mogu", što zbog toga što sam si obećala da to neću reći niti u jednom trenutku poroda, što zbog toga što nisam imala snage govoriti, a i misli u glavi su mi se gubile, više nisam razmišljala o disanju, niti brojanju. Ni vizualizacija djeteta, koja mi je pomogla pri prvom porodu, ovaj put nije funkcionirala - flash backovi su me dodatno užasavali.
Uz životinjski vrisak (da, ako ste tad bili u radijusu od 50 km od bolnice - to sam bila ja), u 18:51 rodio se Juraj, težak 3930 g i dug 52 cm, a ja sam se još narednih sat i pol vremena, natopljena znojem, tresla kao prut od hladnoće, iako su me dobre sestre pokrile debelim pokrivačem. Nisam se zaljubila u njega na prvi pogled, pomislila sam tek da je nalik na svoju sestricu, i zahvalila Bogu na njegovom gromoglasnom plaču.
Ovim putem divim se samoj sebi na ustrajnosti da pronađem onaj zaista posljednji atom snage u sebi, i divim se svakoj ženi koja poželi na svijet donijeti novo biće znajući koliku žrtvu to podrazumijeva. Znamo biti svakakve, pogotovo jedna prema drugoj, ali u ovom procesu trudnoće i rađanja smo s a v r š e n e. Kako li uopće to uspijevamo? Je li to ljubav? Morala bi biti - i to ona najveća, ona najmilosnija - ona zbog koje si spreman dati svoj život. Bog je dobro znao čije srce poznaje takvu vrstu ljubavi i čije tijelo ju je spremno pokloniti - zašto sam ikada posumnjala u Njega, u vjeru koju mi je poklonio?
Čestitam ❤
OdgovoriIzbrišiMami brz oporavak, a Jurju dobrodoslica 😍
Hvala ti od srca! 😘
Izbriši