Preskoči na glavni sadržaj

Priče iz rodilišta (4)

Žena koja se u rodilištu nije niti jednom rasplakala, ništa nije napravila. Na ovom odjelu bolnice susreću se hormoni trudnoće s kaosom stvarnog svijeta i neizbježna je eksplozija emocija. Nekoga rasplače neljubazna sestra iz sobe za novorođenčad, nekoga rasplaču laboratorijski nalazi, a nekoga dokrajči mastitis. 

Nekoliko seansi plakanja sam već odradila - plakala sam na ginekologiji, plakala sam na pedijatriji, plakala sam pod tušem i za vrijeme posjeta - pa sam hrabro (mo'š mislit'!) odlučila ovo vrijeme iščekivanja pretvoriti u me-alone-time u kojem ću misliti samo o sebi, o tome što ću sa sobom u narednih nekoliko mjeseci, jer, kad dođem kući, vremena za sebe neću imati.


Istuširat ću se svaki dan. I oprat ću zube svaki dan. Dug je dan.

Ljubit ću svog muža svaki dan. I kad budemo najumorniji. Možda ne dugo, ali strastveno. Kao kad smo bili uspaljeni klinci.

Uspavljivat ću Franku kad god budem stigla. I pjevati joj More (Maestral), Anu (Prvi puta otkad pamtim iz Frozena), Tomicu (Tomica i prijatelji) i Amen, kao što sam joj i do sada pjevala prije nego utone u san.

Uključit ću Franku u sve aktivnosti brige o braci. Dodat će mi maramice, pokriti bracu, biti pažljiva i tiha dok braco beba Juja spava. Bar ću pokušati. I mazit ću je više nego ikada.

Neću skuhati ručak svaki dan. Bit će dana kad ću muža poslati po burek. Burek je OK.

Bar jednom u tri mjeseca posjetit ću frizera, i skratiti ispucane vrhove. Ili poludjeti i poželjeti opet pixie frizuru uslijed post trudničkog ispadanja kose.


Pit ću manje kave, i više vode. I uzimati vitamine. 

Nalakirat ću nekad nokte, makar ne budem išla nikuda.

Neću ući niti u jednu novu grupu za mame na Facebooku, štoviše, izaći ću iz njih nekoliko.

Pročitat ću bar jednu knjigu do kraja godine. Naći ću neku koja ima bar stotinjak stranica. Ma ne mora biti niti dobra. 

Neću praviti sendviče u 2 ujutro koliko god dojila i bila gladna. OK, možda samo tu i tamo. S majonezom. Jer dojit ću i bit ću gladna. Jako.

Bit ću strpljivija. Sjetit ću se da s djecom ništa ne ide na silu i po planu, za sve treba vrijeme. Dan po dan. Sjetit ću se. Moram!

Neću Jurja uspavljivati na rukama. Osim ako bude imao grčeve - onda ću ponoviti sve kao s Frankom, svjesno se upuštajući u beskrajna nunanja i besane noći. 

Pokušat ću uživati u beskrajnom nizu posjeta prijatelja i rodbine iako bih najradije stalno samo s mužem gledala u našu dječicu.

Bit ću živčana. I umorna. I raščupana. I sretna.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta